Teško bez ženske ruke: Selo ostarjelo, a svaki drugi neženja

U Donjim Crkvicama, koje su 75 kilometara udaljene od Nikšića, živi pedesetak ljudi i kako rekoše braća Svorcan, stočari sa najbrojnijim stadom u selu, skoro svaki drugi mještanin je neženja.

Teško da će se situacija, smatraju oni, kada su nevjeste u pitanju promijeniti. Selo se raseljava, mladi odlaze u grad, a djevojke sve više „zaziru“ od krava.

„Slabo na selo iko hoće. I ovi momci što su otišli sa sela nisu se oženili, a ne da će neko doći da muze kravu. U selu su gotovo svi neoženjeni. Imamo samo jednu djevojku i dvije porodice Glušaca koje imaju malu djecu. Ostalo su skoro sve staračka domaćinstva“, kaže šeztdesetogodišnji Radule Svorcan koji živi sa devet godina mlađim bratom Slobodanom Bobanom i majkom koja već polako „gazi“ devetu deceniju.

“Imamo momaka od po 20 i nešto godina, dok su najstarije neženje prešle sedmu deceniju. Fali ženska ruka gotovo u svakoj kući”, dodaje Boban.

Svorcani, koji žive u zaseoku Mukov val, imaju preko stotinu ovaca i jagnjadi, desetak goveda, petoro konja, svinje, drže pčele, sade krompir.

“Teško je raditi bez ženske ruke. Sedam krava sam muzao i samo kajmaka sam sakupio 10 do 12 mješina. Majka pomalo pomogne. Dobar je kajmak, kažu da mu nema mane ni da ga je ženska ruka kupila. Nije danas teško na selu kako je bilo našim roditeljima. Imamo sve poljoprivredne mašine, a opet džabe. Svi bježe od sela”, kaže Radule koji, kada ne radi oko stoke, pravi vile, grabulje...

Da nije Bobana, kako rekoše u selu, mnogi krovovi bi zimi stradali. Pomaže svima i sve stiže. Samo ne stiže da se oženi.

“Sve nije preša, nije preša i odoše godine, pobjegoše djevojke, a sada niko neće na selo”, priča vrijedni stočar.

Njegov stariji brat dodaje da im, valjda, sudbina ne dade da se ožene. Ni njima, ni ostalim neženjama u selu.

“Žao mi je što se nisam oženio, ali danas je teško naći neku koja će doći na selo da pomuze kravu. Da mogu da vratim vrijeme unazad, vjerovatno bih prvo gledao da se oženim pa onda sve ostalo. A na selo bih ostao, sigurno. Ništa rad ne smeta čovjeku ko hoće da radi, a ko hoće može da zaradi”, kaže stariji Svorcan.

U selu je dosta sijedih glava i Radule se boji da kada “odu oni što sada drže selo, da će i Donje Crkvice zamrijeti”. Teško “vikendaši” i oni kojima je starevina na srcu, ali daleko od nje zarađuju hljeb, mogu da sačuvaju selo. Nevjeste bi jedino oživjele kraj.

“Nije mnogo teško raditi oko stoke. Navikli smo. Najcrnje nam je to što je slab put i što nema vode. I što nema ženske ruke. Da mogu vratiti godine vjerovatno bih se prvo oženio. Raselilo se selo, teško da će ovi mladi ostati, a možda bih i ja, da sam na njihovom jestu, napustio selo”, iskren je Boban i priznaje da je majci najveća briga hoće li se njih dvojica oženiti.

A i sestre, koje su udate u Srbiji, i srednji brat koji sa porodicom živi u Trebinju, priželjkuju svadbu.

( Svetlana Mandić )