Bespućima crnogorskog investiconog ambijenta

If you’re doing it for the money, you’re not doing art. You’re doing commerce. Lydia Lunch

Kao arhitekt - i kao neko ko se "sa ozbiljnom odgovornošću i velikim naporom zalaže za crnogorsku arhitekturu i prostor" - posljednjih dana pjevušim, onako kroz zube: Zaaavaaala, Zavala, Zavala, Zaaavaaala - tekst je moj, naravno, a muzička matrica je vječna "Vrati je more" Milija Kneževića - znate ono: Vaaalooovi, plavi, plavi, vaaalooovi... Zaaavaaala, Zavala, Zavala, Zaaavaaala - i ne mogu da vjerujem da na Internetu nema originalne, Milijeve verzije - sve što sam uspio da iskopam je duet Knez (Nenad Knežević) & Mili Knežević - povodom toga bi Nenad morao nešto da učini, definitivno.

Šalu na stranu - nisam mogao odbiti ljubazan poziv da na blitz posjetim Zavalu i da ovjerim, na licu mjesta - što se tamo dešava u ovom trenutku. Razlozi zbog kojih sam prihvatio poziv bili su višestruki.

Prvo - nisam mogao odoljeti prilici koja se dječacima poput mene ukazuje jednom (ili nijednom) u životu - da se prošetam Dukljanskim Vrtovima (Dukley Gardens - izgovara se Dukli Gardens) - i da položim cvijeće na taj velelepni spomenik velikoj pogibiji crnogorskoga prostora u zoni priobalja, te neshvatljivom posrnuću svih CG institucija redom, a samim tim i CG društva u cjelini.

Drugo - bio sam spreman da se duboko poklonim gospodinu Nilu Emilfarbu - moćnom investitoru i velikom čovjeku, pregaocu, koji je ipak našao načina da stavi tačku na tu nevjerovatnu priču - samo ako proviđenje udesi da nam se putevi ukrste. Ne smijem ni da pomislim kako bi danas izgledala Zavala da se u jednom trenutku nije pojavio Nil Emilfarb sa tri tovara blaga.

I treće - izgarao sam od želje da se utripujem u ulogu nekoga ko je likvidan i solventan - tj. solvabilan - i ko je spreman da stavi na sto od 700.000 do 3.600.000 za neki od 202 "savremena apartmana" (80 m2 do 535 m2) u nekom od 36 "ekskluzivnih rezidencijalnih objekata" na Zavali (nekretnina.me).

Da li da kupim dva mala apartmana - ili da ipak kupim mali i veliki apartman - ili da odmah idem na najveći. Da li da tražim nešto u prvom redu ili pak da pokušam visočije - ili da uzmem mali savremeni apartman u prvom redu i nešto veće negdje visočije - ili obratno.

Stvarno, ko je klijentela Dukljanskih Vrtova? Ko su ti ljudi za koje se na sve strane grade Zavale? Pitanja je mnogo, a uskoro ću dobiti i poneki odgovor - tako sam razmišljao i trljao dlanove od uzbuđenja.

Ako je salo, po definiciji: previše nečega na mjestu gdje toga nečega ne bi smjelo biti - bješe li to Čarls Bukovski (Charles Bukowski)? - onda je ona gomila betona na Zavali izvanredan indikator - bolji nam ne treba - da će agilni prestavnici državne i lokalnih uprava i njihovi nabolji prijatelji - moćni investitori - nastaviti da šopaju betonom nesretno priobalje našega mora sinjega sve dok priobalje ne posustane - i surva se u more sinje.

Sjećate li se epizode Mr Creosote u Monty Python's The Meaning of Life? Naravno, na kraju će presuditi wafer thin mint - nekome će pasti na pamet da ugura još kvadrat ili na dva na mjestu gdje već imamo 10.000 kvadrata viška - i biće to kraj. Ili u prevodu - zar je potražnja za stanovima na CG primorju stvarno neutaživa? Postoje li granice? Izgleda da ne postoje - u posljednje vrijeme se više ne govori o vilama - pominju se rezidencijalni kompleksi, te naselja (Luštica) - čak i čitavi novi gradovi (Buljarica). Kako bilo, u trenutku kolapsa - a kolaps je neminovan, nadam se da se slažemo oko toga - moćni investitori i domaći izdajnici biće daleko odavde. Ovo je u suštini in-and-out varijanta - uđeš-pokupiš pare-i izađeš - i zato mi se sviđa što je gospodin Emilfarb, navodno, riješio da baci sidro u CG, tj. u Budvi. Ta činjenica, ako se ispostavi da je tačna - uliva nadu. Ipak mi je draže kad gazda riješi da svoju sudbinu veže za prostor u kojem interveniše, tj. investira - nego kad igra igricu: sad me vidiš - a kad pokupim pare onda me više ne vidiš.

Prije nego što pređem na stvar, podsjetio bih vas da je građenje ekskluzivnih rezidencijalnih objekata na Zavali krenulo, ako se ne varam - negdje krajem davne 2007. ili početkom 2008. godine - i gradilo se bez građevinske dozvole sve do pred kraj 2008. godine - kada je gospodin Branimir Gvozdenović, tada aktuelni ministar ekonomskog razvoja - potpisao rješenje kojim se D.O.O. "Zavala Invest" iz Budve izdaje građevinska dozvola za izgradnju Kompleksa vila visoke turističke kategorije sa pratećim sadržajima - koji se sastoji od 32 vile (na kraju ih je ispalo 36), čija je ukupna bruto razvijena građevinska površina 39.908,4 m2 (odnosno malo veća). Građevinska dozvola je kasnila za radovima - to se podrazumijeva, naravno - ali je ipak sadržavala standardne stavke tipa: Prije početka radova imenovani je u obavezi da preko nadležnog republičkog organa izvrši obilježavanje urbanističke parcele, regulacione, nivelacione i građevinske linije (Član 42 Zakona o izgradnji objekata) - ili: Izvođač radova, odnosno investitor, najmanje 8 dana prije početka radova mora obavijestiti nadležni organ lokalne uprave, kao i ovo ministarstvo, o početku istih.

I da skratim priču - gradilo se i gradilo na Zavali, sa promjenjivim uspjehom i uz brojne kontroverze, afere, skandale, sudske tužbe i kontratužbe, te dva bankrota - da bi stvari ipak nekako bile privedene sasvim blizu kraja, stupanjem na scenu pomenutog gospodina Emilfarba - ali teško da će svi aspekti te zamršene priče biti nekada/nekome sasvim jasne. Kad bi neko uspio da pohvata sve konce te priče, mogao bi da je spakuje u 5-6 tomova naslovljenih: Scila i Haribda CG investicionog ambijenta - ili: Bespućima CG investicionog ambijenta.

Prvo čega sam se sjetio nakon što su momci podigli rampu i pustili me da zvanično uđem na teritoriju Dukljanskih vrtova - i da parkiram Pandicu na onom platou, ispod magistrale, tačno na mjestu gdje je planirana izgradnja novog hotela (o čemu sam već pisao) - bila je plaža Guvance - moje staro Guvance za koje me vežu nebrojene drage uspomene.

Spustio sam se prvo do šetnice što povezuje Budvu i Bečiće - okrenuo lijevo, u Pravcu Bečića, odnosno jugoistoka - i odmah ugledao tablu, desno, sa zapadne strane šetnice, na kojoj je pisalo da za tzv. plažni set (suncobran i dvije ležaljke) treba izdvojiti 100 eura - i da radnja radi samo u periodu od 10.00 do 20.00.

Ako ste pomislili da pored table sjedi slatka djevojčica koja naplaćuje ufur na Guvance i izdaje priznanice - prevarili ste se - te se ja u to ime ipak osmjelih i krenuh stepeništem ka plaži. Očekivao sam da će se svakog trenutka pojaviti žandar i tražiti kartu na uvid - ali to se nije desilo. Opet, čitava atmosfera je bila toliko odbojna da mi ni na kraj pameti nije padalo da pokušam da otplivam do bova i nazad.

Jednako bih se loše osjećao na tom mjestu - koje se više ne zove Guvance - da su gore okačili tablu sa tekstom sljedeće sadržine: Siromašnima i psima zabranjen ufur na plažu. Toliko sam se loše osjećao. Dramio jesam, definitivno - i sa knedlom u grlu sam razmišljao o nebrojenim stazama svoga djetinjstva i rane mladosti koja mi nisu više dostupna...

Nastavak u sljedećem broju.

( Borislav Vukićević )