Evropa danas vapi za kulturom više nego ikad

Čovjek i svijet su povezani čvrstim vezama, tako da čak i kad čitalac bira da posmatra djelo izolovano, ipak ne može da ga doživi izvučeno iz društvenog konteksta

2 komentar(a)
Dimitris Sotakis
25.07.2015. 16:02h

Lično, ne vjerujem u akademski pristup književnosti. Literatura, u svakom slučaju, ne treba da bude dio zatvorenog kruga intelektualaca, to nije privilegija za mali krug ljudi, ali pravo svih, i treba biti tretirana kao jedna umjetnost blaženstva a naročito slobode. Nakon razmatranja ključnih pitanja vezanih za knjizevne kanone i umjetnicku supstancu, pitanja interpretacije kao i njihovog povezivanja kao komparativne naučne cjeline, vidjećemo da su pisci, uvijek postojali, nezavisno od osobenih karakteristika svakog od njih, jedna vrsta naučnika, koji sa svojim djelima, ponekad nesvjesno, bilježe putem svojih narativa, tradiciju i karakteristike cjelih generacija, počevši sa svojom brigom o životu, ostajući uvijek isti, jednostavni, zarobljeni u svakodnevici, čak i oni koji iskazuju nezadovoljstvo zbog sopstvenih depresija i opsesija.

Tako je i danas, u ovoj našoj eri, eri koju karakteriše takozvana ekonomska kriza, koju sam, koliko-toliko, nazvao čovječanskom, književnost će eto i nju opisati na najnježniji mogući način. Možda i sam pisac nije istoričar budućnosti? Tako nešto ne odražava rad pulsa stvarnosti, ostavljajući vječiti trag? Takav primjer je naravno odnedavno prisutan, konstantan u mojoj zemlji, gdje je posljednjih pet godina za Grčku period mračnog doba, naravno ne samo na ekonomski već i čisto ljudski, jer grčko društvo, grčki narod je restruktuiran i redefinisan je identitet naroda kao i njegove želje. Već sada imamo djela napisana u duhu navedenog perioda koja su se uhvatila u koštac sa tekućim problemima, a ne sumnjam da će ih biti još... Sve više stičem utisak da Evropa u datom momentu vapi za kulturom više nego ikad, jer ista ta kultura i civilizacija se one koje u svim teškim vremenima u istoriji, bili štit, tvrđava protiv totalitarizma, dekadencije i propadanja. Knjige, na kraju krajeva su one to orudje, duševno oruđe u jednom ratu neprijavljenom i nevidljivom koje traje vjekovima pod zakletvom dva doživotna neprijatelja, u sijenci ponižavanja i kršenja prava ljudskog uma na jednoj strani i vaskrsenje i procvat ljudskog postojanja sa druge. A možda baš je ovo momenat kada knjige nastaju, i kada počinje naša uloga. Na čisto praktičnom nivou, moramo da jačamo mjesto koje zauzima kniževnost uopšte u društvu, u cjelini, tako da postane još prisutija, naročito kod mlađih generacija, da razvijemo moć čitanja i razumijevanja potencijalnih čitalaca, da pokušamo da proširimo broj književnih prevoda, koji bi osnažio bliskost među kulturama i stavovima, različitim od onih naših.

Na koji način se razumije jedno književno djelo pod prizmom savremenosti?

Ali kako se proces čitanja uklapa u savremeni način života i na koji način se razumije jedno književno djelo pod prizmom savremenog čovjeka? Odnosno, kako je u jezgru gradskog života kojim živimo pozicionirana knjiga, u ovom slučaju roman, i u kojim okolnostima čitalac prihvata knjigu i povezuje se sa njom? Naposlijetku, šta danas znači roman, šta označava, koliko eventualno može da utiče na psihu građanina? Ubijeđen sam da je najvažniji element koji preinačuje, transformiše odnos između čitaoca i teksta ta ista njegova ličnost, a ne nužno epoha u kojoj je napisano neko djelo. Nikada nisam vjerovao da je čitalac apsolutna žrtva parametara vremena u kome živi, da je na neki način osuđen da čita jedno književno djelo, imajući za referencu moralne odrednice jedne epohe u okviru kojih se kreće. Ovo je, rekao bih, više moj psihološki stav o odnosu između čovjeka i čitanja koji se temelji na pitanju kako može, nakon toliko godina proizvodnje knjiga i nebrojenih autorskih tekstova, da se pozicionira čitalac naše epohe u odnosu na tekst. Smatram da danas priroda književnog djela priznaje alteracije, alteracije koje su obično povezane sa izvanknjiževnim uzrocima, dakle, nijesam siguran da li se na kraju krajeva književno djelo shvata na način kako treba da bude shvaćeno. Što želim da naglasim na ovom mjestu? To, da je odnos savremenog čovjeka prema knjizi , uopšteno govoreći, možda pretrpio promjene, u smislu inicijalne predispozicije, odnosno da se direktno obraća čulima i emocijama. Pretpostavljam da je ovaj fenomen ukorijenjen u činjenici da su se u književnost uvukli ne-književni elementi , a to je pojava sa kojom se u ovom trenutku susrijećemo na globalnom nivou. Ovo pitanje bi se svaki put moglo sagledati iz različitih uglova i upravo ta činjenica oslikava i odnos koji savremeni čitalac ima prema djelima klasične književnosti. Za čime traga i što na kraju otkriva u tekstovima koji su napisani desetine godina prije njegovog rođenja i šta oni znače za njega, onako kako je uobličena njegova estetika, njegovo ukupno razmišljanje o tome što je to književnost? Izbjeći ću stereotip da su sva klasična djela vanvremenska, jer je po mom mišljenju to naivno razmišljanje, ali ipak, zavisno od slučaja, pravilno. Međutim, koliko danas možemo da doživimo i da se približimo tim djelima. Intuicijom? Otkrivajući ljepotu knjige nezavisno od vremena u kome je napisana? Mitom koji je izgrađen oko nje? I kako se taj brak fiktivne kohezije može postići prihvatanjem čitaoca sadašnjice čiji ga način života i stimulansi gotovo obeshrabruju da drži knjigu u rukama?

Siguran sam da knjiga, kao medijum, ne znači ono što je nekad značila. Ali njeni glavni pravci nijesu se promijenili, zadovoljstvo čitanja ostaje isto, radost čitanja, divljenje i poštovanje prema maštovitosti priče i prema piscu, njegovom talentu i emocijama. S druge strane, urbani život je premjestio način koji angažuje umjetnost pisanja, samo bavljenje čitanjem. Rekao bih da etička dimenzija svake epohe usmjerava čitalačku publiku i danas, možda živimo kraj jednog ciklusa moralnih vrijednosti, što utiče i na način na koji se čita. Primjećujemo da savremeni čitalac u svojim namjerama pravi ustupke za traženje političke dimenzije ili čisto lirske dimenzije, obuhvata nove potražnje koje se ogledaju u stilu života, ličnoj uspješnosti - na neki način traži više privatnih vizija i ličnih mitologija, ne integriše se u kolektivni horizont ili plan, već zaranja u svakodnevni mikrokosmos. U potrazi je za istinom, egzistencijano, onamo gdje je nekada vladalo ideološko čitanje, sada se izdvaja atomistički pogled, pokušaj da se nađe izlaz iz egzistencijalnog lavirinta. Ova konstatacija je značajna, jer se na taj način moderni čitalac umnogome odvaja od čitaoca iz prošlosti. Naravno, čovjek i svijet su povezani čvrstim vezama, tako da čak i onda kad današnji čitalac bira da posmatra jedno djelo izolovano, ipak ne može da ga doživi izvučeno iz društvenog konteksta i iz okvira svog sopstvenog života. Naglasiću još jedno pitanje, a to je pitanje elektronskog načina života. U Grčkoj, na primjer, postoji na desetine časopisa u elektronskoj formi iz oblasti književnosti, ako ovima dodamo štampane časopise ili blogove, broj je impresivan. Šta to znači? Elektronski on-line svijet, elektronski život ne bavi se samo izdavačkom kulturom, ne funkcioniše na samo novinarski način, već uglavnom predlaže, predlaže jednom još uvijek bezazlenom čitaocu da izabere knjige koje pripadaju jednom konkretnom mikrokosmosu jedne specifične grupacije, jasnog ukusa i percepcije. Ovo u početku može da zvuči kao širenje demokratičnosti, ali u suštini stvara provaliju u shvatanjima i upitima, stvarajući iznova novi problem, a to je ko piše, ko sudi i kome se sudi.

(Trg od knjige 2015. u Herceg Novom, 21. jul 2015; prevle sa grčkog Maja Vuković i Any Klikovac)