Istraživačku žeđ Aćin jpreusmjerio na odgonetanje "porodičnog stabla"

Misija Aćinove stvaralačke imaginacije ne bi bila toliko efikasna ni dinamična da je, u ovom slučaju, paralelno ne dramatizuje dodatnim pitanjem - Šta će nam istina o nama?

98 pregleda0 komentar(a)
Jovica Aćin, Foto: Barski ljetopis
20.10.2018. 12:49h

Istorija, geografija, kulturno nasljeđe, civilizacija - sve su to tereni na kojima se ukrštaju čestice post(oj)anja, odakle se crpe mudrost, saznanje, novo iskustvo... To je model kojeg je Jovica Aćin majstorski formatirao još u svojim prethodnim knjigama, „Ušće okeana“ (2011) i „Jevanđelje po magarcu“ (2013). Njegov najnoviji roman „Srodnici“ (Laguna, 2017) možemo smatrati nastavkom slične kozmogonije, s tim što je dati kompleks motiva, ovoga puta, nadograđen sa još dva: fenomenom Fantoma, i fiktivnim praćenjem rodoslovne putanje, začete u dalekom španskom naselju podno Pirineja.

Naoko nevažni, ali dovoljno uzurpirajući i upitni detalji naše svakodnevice, upečatljivo su uvezani u glavni tok priče, uvijek iznova povezujući međusobno daleke i različite zemaljske tačke, društvene miljee i tekuće ljudske sudbine koje, sagledane u globalnim razmjerama, samo potvrđuju da je u svijetu danas sve manje nepoznatog, različitog i zagonetnog.

Svoj literarni avanturizam, svoju vječitu i neutaživu istraživačku žeđ Aćin je u najnovijoj prozi metaforički okvirno preusmjerio na odgonetanje tzv. porodičnog stabla i time još više usložnio ideju i narativni koncept romana. Svoju priču autor razgranava na način da: prvo, sebi dodjeljuje dvostruku ulogu - i naratora, i glavnog lika, istovremeno; drugo, u likovima sinova - Sretena i Arsena pronalazi protutežu sopstvenom iskustvu i promišljanju kako bi kroz njihove međusobne „incidence“ posredno, uz lagane ironične prosjeve sopstvenih estetičkih mjerila, iznio generacijske graničnike između (autorove) starosti i njihove još ničim ugrožene poletne mladosti; treće, tu je fenomen Fantoma kojim se autor knjiški poigrava kroz metaforička razgrtanja (uglavnom estetičke provenijencije) određenih literarnih imena i njihovog opusa; Hans Rajter, kao fantom Bena fon Arčimboldija, a ovaj, opet, izvjesna inkarnacija Srpskog profesora. I, na kraju, sve to postaje generalna predstavka Fantoma B.

Taj svojevrsni „estetički“ mizanscen čini narativnu strukturu romana itekako slojevitom, čiji se finalni efekat iskazuje kao magijski doživljaj svijeta. Aćin, zapravo, kaže da ništa nije toliko stvarno da ne bi bilo i magično, i ništa toliko astralno i nezamislivo a da, u nekoj tački i u nekom trenutku, ne postaje dio našeg itekako opipljivog psiho-neurološkog sklopa. Suština čovjekove drame i jeste sadržana u vječitom pitanju - kako postići balans, ili bar neki podnošljivi suodnos između prolazne i porozne čovjekove egzistencije i njegove duhovne dubine. Stoga se ta nepresušna potreba za harmonijom svijeta, kao optimalnom harmonijom života, i nije mogla manifestovati samo kroz njegove realne obrise, nego i kroz elemente fantastike i fikcije.

Otuda je i razumljivo što Aćinova opsesivna zagledanost u dubine čovjekovog bića uvijek donosi iznenađenja, bilo da se radi o pojedincu, ili različitim sociološkim miljeima i istorijskim punktovima. Ljudi i krajevi, sa svim mogućim ovozemaljskim pojavnostima, sa kojima se susreće glavni lik (autor) na svom putešestviju, samo su odsjaj njegovih već ranije doživljenih (ili izmaštanih, književnih) svjetova i nataloženog literarnog iskustva, bilo da ga je sam doživio, ili prepoznao u drugima. I, uz to, kao po pravilu, replicirajući na račun njihove autentičnosti ili, pak, “pozajmljene” sličnosti. Jer, po Aćinu, svijet može da se doživljava na hiljadu načina, samo što, kroz stvaralačku, poetsku viziju, njegova galaksija, kao pogodna platforma za različite vizionarske prodore, postaje još “transcendentalnija”. Svako zaranjanje u njegovu egzistencijalnu srž znači - dimenziju više. Otuda nas autor, u svojevrsnoj simulaciji putopisnih lavirinata, ostavlja zapitane: da li to zaista priča on, ili u njegovu poetsku igru slučajno uvučeni čitalac; ili prolaznik, kao trenutni svjedok koji je, kao iznenadni lik “uletio” u Aćinov knjiški koncept; a možda i često prozivani Fantom B ili, na primjer, kolekcionar Havijer E. Munjos, kao lik iz fantomskog konteksta, ili književne lektire.

Po Aćinu, fenomen putovanja predstavlja paradigmu združivanja života i pisanja. A kako se život, ma koliko bio oskudan i kratkovječan, po pravilu, podjednako prelama kroz mozaičnu strukturu našeg golog biološkog damara i onog spoljašnjeg, mnogoznačnog i beskonačnog, jasno je da svaki piščev pokušaj da utvrdi “tačno stanje stvari” nije ništa drugo do, kako i sam kaže na jednom mjestu, “mistika beskonačnosti u igrama u kojima nema konačne pobede niti konačnog poraza” (str. 83). Zato i ne čudi da se u susretu ili, bolje reći, u sudaru individualnog, unutrašnjeg, i kolektivnog, spoljašnjeg iskustva svijeta rađaju nove, imaginativne čestice; ili prostruji davno zaboravljena osjećajnost, ili ožive sjećanja na stvarni ili dopisani detalj iz naših života. Dakle, nikada nijesmo sami. Onaj Drugi, bilo u vidu fantomskog krokija, bilo na fonu stvarne ili fiktivne vokacije, postaje dio naše ličnosti, kao dodatna skrama neke “nove osjećajnosti”. Taj perpetuum mobile svega postojećeg i nepostojećeg trajaće kao kosmička datost, ne samo za našeg vremena, već i onog poslije nas.

Aćinova priča u “Srodnicima”, kao i u prethodna dva romana, počiva na složenim metaforičkim spregama koje joj otvaraju put duboke kontemplacije. Otuda autor strukturu ljudskih života sagledava kao “istovremeno delo uspravljanja i padanja. Sve što je palo nekako čuva mesto koje je zauzimalo dok je bilo uspravno”, kaže Aćin (str. 145). Shodno tome, putovanje doživljavamo kao mogućnost da se pronađu i, na svoj način, ožive krhotine prethodnog nestajanja. Međutim, putovanje se, kao takvo, i ne može planirati, a ni određivati mu cilj, jer beskonačnost pronalaženja prevazilazi granice svakog cilja.

Pred vizionarskom snagom interpretacije, kakva je Aćinova, svaki cilj je, ma koliko god bio precizno isplaniran, već unaprijed osuđen na uzmicanje. Jer, sve ono što se ostvari, kad-tad, prećiće u zonu ruševnosti. I pored toga, čovjek će, konstantno težeći široj spoznaji od trentne koju posjeduje, uvijek iznova graditi stepenice i plafone istovremeno. Slijedeći svoju misao u tom pravcu, Aćin će pažnju čitalaca skrenuti na još jedan ključni fenomen sopstvenog literarnog traganja - istinu. Kroz reflex ovog fenomena transponovana je, u stvari, sva težina romana - dinamičnost i kontemplativnost autorove priče, njena fikcionalna i istorijska segmentacija, filozofski spektrum, inače prisutan kao ideja vodilja gotovo u svakoj Aćinovoj knjizi.

Ali, misija Aćinove stvaralačke imaginacije ne bi bila toliko efikasna ni dinamična da je, u ovom slučaju, paralelno ne dramatizuje dodatnim pitanjem - Šta će nam istina o nama? “Sa istinom o sebi, kaže Aćin, ne bih mogao sebe da podnesem…U meni se sudaraju različiti tokovi. Hoću da znam i neću da znam (str. 21)”. Relativizujuća nota je očigledna u ovoj, kao i u prethodnim Aćinovim knjigama, a koja u većoj mjeri obdržava onu dobro poznatu narativnu zavodljivost, prisutnu gotovo na svakoj stranici romana. Međutim, ni u takvoj rašomonijadi idejnih i estetičkih uporišta Aćin ništa ne prepušta slučaju.

Transkript sižea i motiva autor uvezuje u precizni poetički sistem: njegova priča ne trpi uvod, sva je skoncentrisana na srž problema, a sama razrada započinje naizgled nevažnim detaljima, bilo kroz portretizaciju likova ili situiranje prostora i vremena - nekim nesuvislim gestom, bljeskom iznenadne ideje, ili osjećanjem malodušnosti, uskraćenosti… Gotovo svaki naredni pasus donosi drugačiju skalu raspoloženja i stavova - monoloških sabiranja, psiholoških testiranja - od plača, smijeha, preko nade, do razočarenja, izopštenosti i svake druge upitnosti. Pisac se poigrava intuicijom, domišljanjem, pa mnoge naznake eventualnih “rješenja” date situacije još i ne stignu do čitaočeve svijesti, a autor, u međuvremenu, već na sljedećoj stranici projektuje neka drugačija viđenja kojim bi razmrsio novonastalu enigmu u koju su se splele sudbine njegovih književnih junaka.

Sve navedeno sugeriše čitaocu da Aćinova vizija svijeta, u principu, funkcioniše po sistemu “umnoženih ogledala”, na osnovu kojeg je njegovo romaneskno štivo svojom filozofijom, strukturom, jezikom i idejom ostvarilo autentičan estetski domet.