Denacifikacija EU - hitno

Diljem EU stalno kruži jedna te ista tvrdnja: ‘multikulturalizam je mrtav u Europi’. Je li umro ili ga se možda boje? Toliko za sve nas od zbirnog skupa europskih nacional-država koje vole romantizirati svoju pojavnost - u jednog meganaraciji dogmatskog univerzalizma - prikazujući nam se kao koherentna unija, kao da je taj skup država sam živio dugu, harmoničnu i vjerodostojnu povjest multikulturalizma. Pa je tako, ova gornja tvrdnja, naravno, netočna. Uz to je i cinična, jer namjerno obmanjuje. Nije ni čudo, jer je taj konglomerat država-nacija/EU tiho kapitulirao budući je ćutke predao jednu od svojih najvažnijih debata - onu o evropskom antifašističkom identitetu, ili drukčijatosti - strankama ektremne desnice. Ovu kapitulaciju je pratio cijeli niz selektivnih i kontraproduktivnih spoljnopolitičkih akcija EU.

Teror je taktika

Pariška umorstva (Charlie Hebdo), koja je teško pojmiti, još će više potaknuti i podgrijati ovakve tvrdnje. Ipak, ovakve diskusije pate od iste bolesti, jer se od početka zasnivaju na posve pogrešnim i zavaravajućim premisama. Terorizam, teror, terorizam! Ali, teror je taktika, a ne ideologija. Kako bi netko mogao započeti i pobijediti u ratu koji se vodi protiv taktike - to je teška glupost. (U tako postavljenim uvjetima jedino što se može osvojiti jesu uvećani budžeti obavještajnog aparata - naravno na uštrb prava i sloboda, kao i u sličnim slučajevima u prošlosti do sada.) Atentatori na pariški satirički magazin (i talačka kriza koja je uslijedila) jesu islamofašisti. Činjenica da su ove osobe navodno arapsko-muslimanskih korijena te možda klerikalne, ne čini ih manje fašistima, manje Evropljanima, niti može osloboditi/lišiti Evropu glavne odgovornosti koju ona ovdje snosi. Način na koji definiramo ovaj izazov dati će nam ujedno i odgovor na pitanje - da li živimo istinsku demokratiju ili smo samo zaslijepljeni njenim formaliziranim prividom.

Fašizam i njegov zli blizanac, nacizam, 100 odsto su evropske ideologije. Također, neo-nacizam koji nesmetano buja danas diljem Starog kontinenta, izvorno je europski koncept. Današnjicu bi neki čak opisali kao: jedna über-ekonomija u centru kontinenta, sa svih strana okružena neo-fašizmom u porastu. (Kako drugačije objasniti promjenu pomozite-našu-obnovu slogana nakon II svjetskog rata od onog Gastarbeiter willkommen do onog Auslander raus, koja se dogodila u samo dvije decenije. Odjednom, europski očistivači nacionalnih mrlja pojačavaju glas: ‘treba nam de-ciganizacija’ naših društava, kao da se to povjesno nije svaki puta završilo na jednom jedinom mogućem ishodištu - samo-barbarizaciji. Do sad smo trebali naučiti kako se kanalisanje socio-ekonomskog nezadovoljstva i generacijskog razdora uz pomoć etničkog inženjeringa ima završiti, zar ne?)

Stari kontinent nastojao je usporiti i odgoditi svoj duboki gospodarski i demografski sunovrat stalnim pritiskom/ometanjem na svojim periferijama, posebno se grubo i dugotrajno miješajući u unutarnje stvari Balkana, Crnog mora/Kavkaza te MENA (Bliski istok - Sjeverna Afrika). Šta je sada epilog toga? Ozbiljna demokratska recesija. Koga okriviti za to strukturalno, trajno civilizacijsko nazadovanje Europe? Je li činjenično točno ili je samo zgodno optužiti gomilu korisnih idiota koji su se vratili kući s borbenim navikama, naoružani puškama i gnjevom europske proizvodnje, te tako zloupotrijebljeni?

Gdje su dijalog, tolerancija, mudrost

Moj je glas bio jedan od mnogih koji je uključivao i opće znana imena poput Umberto Eco, Bono Vox i Kishore Mahbubani - prakticirajmo umjerenost i dijalog; ohrabrimo snage tolerancije, mudrosti i razumijevanja; prestanimo podržavati i promovirati etno-fašizam u bivšoj Jugoslaviji i Ukrajini. Ovi su savjeti bili i ostali najćešće ismijavani i prešućivani, ili u najboljem slučaju, ignorirani. I tako se zbiva upravo obrnuto, ono što EU konstantno hrani i hvali putem svojih vijeća, vojne čizme i humanitarne pomoći počevši od Bosne prije 25 godina, zatim Bliskog istoka, te trenutno Ukrajine, daleko je od strategije konstruktivnog angažmana, a mnogo je bliže prekrajanju povjesti, te kultu smrti, destrukcije, podjela, isključivosti i fašizma. (Neki od najozloglašenijih režima na ovoj planeti promovirani su i glorificirani diljem EU - uključivši velike sportske događaje i neke od najpopularnijih sportova. To sve unatoč činjenici da neke od ovih nasljednih teokracija navode kao krivično dijelo - te brutalno to nameću baš poput europskih nacista 1930-ih - ako se cijelokupno pučanstvo ne pokorava jednoj jedinoj propisanoj religiji - onoj državnoj). S druge strane, evropski bedem multikulturalnosti - Sarajevo, biva pod barbarskom opsadom i bombama 1.000 dana - a sve to na svega sat leta od Brusselsa. Štoviše, i 20 godina nakon što je bila žrtvom nezamislivog genocida, Bosna ostaje jedina država u svijetu, članica UN, koja ne može ostvariti svoj suverenitet. Ona je pod administrativnom okupacijom od strane mlitave i nazadne međunarodne birokracije (čiji učinak i odgovornost nitko ne provjerava, niti ta tijela podvodi pod demokratsku kontrolu). To su uglavnom nesrazmjerno visoko plaćeni europski, isluženi aparatčci, koji su institucionalizirali segregaciju u ovoj, prvo žrtvovanoj a zatim kriminaliziranoj, zemlji.

Uzvišene kolijevke multikulturalizma - neke od najsvjetlijih vertikala cijekupne ljudske civilizacije kao što su Jerusalem, Bagdad i Damask još trpe neizdrživi horor izvana nametnutih, protupovjesnih razaranja materijalnog i duhovnog, mržnju i čistke. Sa tako mršavim “izvoznim” rezultatom, univerzalizam europskog političkog sustava, čak i njegove povjesne perspektive, više ne privlače nikoga.

Evropa izolovala sebe

Evropa još prkosi očitom. Nema trajnog mira u kući ako je unaokolo sve uzburkano. Je li tako, pitajte Amerikance koji žive na granici s Meksikom, ili Turke koji žive uz granicu sa Sirijom. Tako je strašni masakr u Parizu (i pucnjava po gradu koja se nije ni nakon par dana stišavala) samo jedno bolno podsjećanje na to koliko je EU uistinu samu sebe već izolirala. Već nerazumno dugi period, Evropa je na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi promovirala sve i svašta, osim stabilnosti i prosperiteta koji je donosio europski postratni socio-ekonomski model. Nije stoga čudno da je Europa danas, umjesto naprednim susjedima, okružena pojasom političko-vojne nestabilnosti, te socijalno-gospodarskim očajem - od Ukrajine, Balkana do Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike, otkuda nadiru bezbrojne izbjeglice. (Koliko se puta povjest treba ponoviti? Kolonijalna sveprisutnost i gospodarski šovinizam jučer u inozemstvu - predstavlja moralno samoubojstvo danas kod kuće. U tom smislu treba promatrati i nedavnu Oxfam-ovu studiju ‘Wealth: Having it All and Wanting More’, iz januara 2015, koja dokumentirano govori o enormnom bogatstvu 1%, te njihovom daljnjem ubrzanom bogaćenju. Situacija u kojoj će onih 99% posve pogrešno žaliti kao žrtve, mada su oni primarni, sustavni i dugogodišnji krivci za takvo stanje.)

Međutim, gdje nema prilike, treba dati barem (lažnu) nadu. Tako je to ono čime je Evropa oduševljeno pomagala na Bliskom istoku: oblik islama kojeg je Evropa podupirala na Bliskom istoku jučer, jeste oblik islama (ili bolje rečeno, fašizma), koju smo dobili danas i u kršćanskoj Europi, i u kršćanskim sredinama u Iraku, Siriji, i Lebanonu. Tako, kroz svoje reakcije na Balkanu, Bliskom istoku, sjevernoj Africi i na ukrajinsku krizu, EU je stalno gubila širi uvid, jasno usaglašenu politiku cjelovitog uključivanja svih u njenom strateškom okruženju. EU je sve to promašila - iako ima institucije, povjesno sjećanje na II svjetski rat, interes i kredibilitet da izbjegne greške - jer je te greške napravila ranije u vlastitoj kući; povlačila se na temu jednog od najvažnijih svojih izazova - onoga o evropskom identitetu, anti-fašizmu i drukčijatosti, pred partijama eskapističke politike (politike u povlačenju) koju u Zapadnoj Evropi sada vodi samo desnica. (Baš to danas vodi tzv. zapadne demokracije u bezizlaz glasačkog cikličnog razočarenja koje se okreće poput vrzinog kola: biraj i zažali, biraj protiv i zažali, biraj pređašnje i zažali ponovo - tj. trivijalizaciji naših socijalno-političkih sadržaja iliti formalizaciji suštinske demokracije.)

Konačno, “posljednji svjetski kosmopolit” kako EU sebe samu voli prikazivati - ugrozio je vlastitu perspektivu i diskreditirao svoj vlastiti princip snaga nenasilne promjene (transformative power). Dobitnik Nobelove nagrade za mir 2012 - EU, potkopala je svoj vlastiti institucionalni temelj: principe iz Nirnberga i jasnu antifašističku ostavštinu (UN i Savjet Europe), Barcelonski proces kao poseban segment europske politike prema susjedima na liniji od Maroca do Rusije (EU) i Euro-mediteransko partnerstvo (OSCE).

Jedini direktni način uključenja Kontinenta bio je u rasponu između selektivne diplomatske delegitimizacije, satanizacije u medijima, te maskiranih napada pod lažnom zastavom ili posrednih intervencija, sve do kaznenih vojnih operacija koje su provodile ‘ad hoc koalicije voljnih’ u kojima je dominirala Atlantsko-centralna Europa (npr. Balkan, Irak, Libija, Sirija, Ukrajina). Konfrontaciona nostalgija opet je prevladala nad onim što je od vitalne važnosti za našu budućnost: dijalogom (instrumenti) i konsenzusom (institucije).

Posljedice su veoma upečatljive i vrijedi ih podvući još jednom: vrsta islama koju je Evropa podupirala (i sredstva korištena za to) na Bliskom istoku jučer, jeste vrsta islama (i sredstava koja on koristi) kojeg je Evropa dobila danas. Stoga i ne treba da čudi da je islam u Turskoj (ili Kirgistanu i Indoneziji) širok, pomirljiv i oslobađajući, dok je onaj u Atlantsko-centralnoj Europi nasilno isključiv, skučen i osvetoljubiv.

Naš urgentni zadatak - ako ozbiljno promišljamo Europu - jeste denacifikacija. Krenuti treba u isto vrijeme od Bosne, Ukrajine i Pariza - odmah.

(Sa engleskog originala “Denazification - urgently needed in Europe” prevela: Šura Dumanić (rev. A.B.))

( Anis H. Bajrektarević )