Otvaranje pripremnih radova

Izgleda da su reakcije na onu premijerovu izjavu „o gorivu kao luksuzu“ ipak ostavile neki trag, pa su nam umesto bacanja para na pozornice sa video bimovima i prikazivanja kvazi-patriotskih filmskih uradaka o građevinskim „poduhvatima“ ove vlasti (sve već viđeno u Gornjim Mrkama 2008. godine) sada priredili "OTVARANJE PRIPREMNIH RADOVA" na "Poslu vijeka" samo u vidu lične promocije jednog od kandidata u jednom unutarstranačkom obračunu. I opet sve u stilu: "Čega se pametan stidi, budala se ponosi".

Aktuelni ministar i oni koji su požurili da se namjeste za slikanje iza njegovih leđa moraju biti svjesni da će sa dolaskom odgovorne vlasti na čelo ove države morati polagati račune za ovo što rade. Jer, nesumnjivo je da je riječ o ekonomskom zločinu protiv građana Crne Gore, što potvrđuju i na šta su upozoravale sve relevantne studije rađene na tu temu, a oni su, iako svjesni toga ušli u cijelu priču na jedan krajnje neodgovoran način.

Gospodi koja, u manjoj ili većoj mjeri učestvuje evo već desetak godina u ovoj priči, morali su biti poznati nalazi studije Scott Wilson iz 2012. po kojoj su, za dionicu Smokovac-Mateševo, tri osnovna parametra na osnovu kojih se vrši ocjena isplativosti nekog projekta, a to su:

- ekonomska interna stopa povrata (economic internal rate of return - EIRR) koja treba biti veća od 8%,

- neto sadašnja vrijednost (net present value - NPV) koja treba biti veća od 0.00 €eura,

- koeficijent odnosa benefita i troškova (benefit/cost ratio - B/C) koji mora biti veći od 1 daleko ispod postavljenih kriterijuma koji bi značili njegovu isplativost:

- EIRR je: 3,1 %

- NPV je : - 307,90 mil. eura

- (B/C) je: 0,44.

Zato su dužni crnogorskoj javnosti ponuditi nešto više od demagoške priče o “spajanju sjevera i juga” kao argument zašto se ovako srlja u jedan ni u kom pogledu ( saobraćajnom, finansijskom…itd.) jasno definisan projekat. Možda su se zbog ovakvih nalaza u pomenutoj studiji ministar i njegova „stručna“ ekipa opirali, da na njihovo uporno insistiranje, poslanicima dostave ovu studiju prilikom rasprave u parlamentu o ovom pitanju, što bi bilo logično i elementarno korektno spram činjenice da su na njihova pleća (podizanje ruke) stavili jedan ovakav teret.

Nasuprot tome, pošto-poto se sklapa kreditni aranžman sa kineskom bankom i pored činjenice da za ovu dionicu ne postoji urađen glavni projekat, koji bi sigurno dao mnogo jasniju sliku o stvarnoj vrijednosti investicije. Trenutno imamo rizik od 10-15% od ukupne vrijednosti, a to, priznaćete, za Crnu Goru ipak predstavlja respektabilnu sumu… Eto, samo poređenja radi, to je suma koja bi bila dovoljna za 10 godina održavanja cjelokupne postojeće putne mreže - prema važećem ugovoru sa firmom Crnagoraput. Tako bismo možda izbjegli ponižavajuću poziciju da nas neko “čašćava” za ono klizište u Markovićima.

Prenebjegavaju se sva upozorenja o skoro 5 puta manjem obimu saobraćaja od onog potrebnog (opet po tim čuvenim “evropskim standardima” koje odgovorni ne mogu a da ne spomenu u bilo kom svom obraćanju javnosti).

I samo mala digresija u vezi s tim, o kojoj bi trebalo svakako razmisliti u više pravaca. Naime, aktuelna ministarka saobraćaja Srbije u jednom nedavnom interview-u „žali“ se da se sa kineskim kompanijama (od kojih je jedna i nama poznata CRBC) “vode teški pregovori o koncesijama jer Kinezi traže od države garancije u vidu garantovanog protoka broja vozila”. Pri tome treba imati u vidu da se radi o dionicama na kojima je trenutno skoro 3 puta veći protok saobraćaja nego našim cestama.

Da li nekome i dalje logično zvuče bajke da će preostale dionice autoputa Bar-Boljare moći biti realizovane kroz koncesiju? Niko ni da se zapita, sve da se ovo “parče” i završi za 4 godine- šta onda? S kojim sredstvima dalje? Jer ako ostane na ovome dionica Smokovac-Mateševo ostaće, doduše luksuzno, ali ipak samo “ostrvo“ u saobraćajnom sistemu Crne Gore.

Jednostavna je računica koja pokazuje da će ovo parče od prihoda od putarine jedva imati da “pokrije” troškove sopstvenog održavanja koji su po studiji SW - 4,5 mil.eur/god.

Trenutno je na putnom pravcu Podgorica-Kolašina oko 5.000 vozila u oba pravca. Evo, uzmimo da će u prvoj godini eksploatacije taj broj biti 2 puta veći! 10.000 vozila! (Što je nemoguće! Evo sama činjenica da se od otvaranja Sozine do danas broj vozila povećao za cijelih 183 vozila - prema podacima MONTEPUT-a - govori tome u prilog). Neka cijena u jednom pravcu bude 7 centi po kilometru - dakle, da galantno zaokružimo: 3 eura u jednom pravcu (luksuz?). Gruba finansijska računica je:

- 10.000 voz. x 3 eura/voz x 30 dana x 12 mjeseci = 10.800.000 eura godišnje,

- 10.800.000 - 4.500.000 (za održavanje) = 6.300.000 era prihoda /godišnje.

(Probajte samo da uđete u računicu sa realnih 5-6 hiljada vozila dnevno… A?! Jedva i za održavanje.)

Dakle, sa ovako „naduvanim“ parametrima... prihodom od 6,3 miliona godišnje mi moramo vraćati kredit (pa da je i beskamatni, a ne tih famoznih i „dobro ispregovaranih“ 2%) od MILIJARDU eura!

50 miliona godišnje narednih 20 godina!

A čuli smo da se sa ovih dodatnih 7 centi na luksuzno gorivo “namiče” 9 miliona godišnje.

Odakle ostatak?

Toliko za ovaj put kao upozorenje građanima, da ne budu previše iznenađeni kad dođe red na otplatu kredita. Pravo pitanje je: šta će se sve tada moći tretirati kao luksuz?

"Postoje dva načina da budemo prevareni: jedan je da vjerujemo u ono što nije istina, drugi da odbijemo da povjerujemo u ono što je istina" (S. Kjerkegor).

Autor je član Građanskog pokreta URA

( Ivan Keković )