Od beskućnika do milijardera: Nekad je sakupljao boce, danas ima milijarde
"Kao dječaka majka me učila o davanju, iako nismo imali ništa. Za Božić bismo dali nešto sitno Vojsci spasa, a moja majka bi rekla da je njima potrebnije nego nama"
U jednom periodu svog života Džon Pol Dežoria našao se na ulici kao samohrani otac, a kako bi on i njegov trogodišnji sin preživjeli, počeo je da sakuplja odbačene boce i mijenjao ih u trgovinama za novac. Tada je bio u ranim dvadesetim, a 50 godina kasnije on je milijarder, čije se bogatstvo zasnivai na tekili Patron i proizvodima za kosu Paul Mitchell.
Prije nego je stekao bogatstvo koje se procjenjuje na 2,9 milijardi dolara, bio je član ulične bande, živio u automobilu, dobio otkaz nekoliko puta i radio kao domar i prodavač, a izgledalo je da će izgubiti sve što ima na poslu koji je naizgled bio osuđen na propast.
U razgovoru za Business Insider, Dežoria govori o tome koliko je nezavidna situacija s početka uticala na njegovu kasniju uspješnu karijeru.
"Nakon što sam dobio otkaz po treći put, osnovao sam kompaniju za savjetovanje 1978. godine. Nekoliko godina bavio sam se time, ali bilo je teško. Ipak, to je bio moj sopstveni posao. Znao sam da želim da nađem svoju nišu, želio sam da postanem vlasnik kompanije koja radi nešto fizički. Tada sam pokrenuo Paul Mitchell Systems s prijateljem (pokojnim Paulom Mitchellom), koji je bio odličan frizer", započeo je svoju priču milijarder.
Naučio je kako da preživi sa nekoliko dolara dnevno
Ali tada se po drugi put našao na ulici bez krova nad glavom.
"Mislili smo da imamo pola miliona dolara za pokretanje kompanije 1980, ali lik se jednostavno povukao. Nismo imali drugu opciju, inflacija u SAD je bila iznad 12 odsto, kamate 17 odsto, bilo je to strašno vrijeme, ali vjerovali smo u to što smo radili, pa smo započeli sa 700 dolara", prisjetio se.
Tada se razveo od druge supruge i iselio se iz kuće, pa je spavao u automobilu, tuširao se na javnom bazenu i naučio da preživi sa nekoliko dolara dnevno.
"Došao bih u Freeway Cafe u Los Angelesu nakon 9 ujutro, jer bih tada za 99 centi dobio jaje, tost, sok od narandže ili kafu. Između 16.30 i 17.30 išao bih u meksički restoran El Torido jer bih tamo za 99 centi dobio margaritu i hranu poput malih tacosa ili pilećih krilaca. Objasnio sam u kakvoj sam situaciji djevojci koja je tamo radila, pa bi mi povremeno donijela i predjelo. Kad sam počeo da zarađujem, vratio sam se tamo i dao im jako dobar bakšiš. Nakon što sam nekoliko sedmica bio beskućnik, glumica Džoana Petet došla je do mog automobila, čula je da u njemu živim i nije mogla da vjerujem. Prepustio sam kuću porodici jer smo se u to vrijeme razvodili. Dala mi je sobu u kojoj sam mogao da budem nekoliko mjeseci" ispričao je.
"Nakon što ste toliko nisko da možete da vidite mrave kako hodaju po vama, možete da idete samo gore. A kad se to dogodi, lako je davati i pomagati drugima, jer se sjećate kako je bilo vama. Otada, uvijek kad bih zaradio nešto novca viška, uvijek bih pronašao način da ga vratim. Ne zaboravljate ljude koji su vam pomogli", poručio je.
Kad je njegov posao krenuo, najsrećniji je bio zbog toga što je mogao noću da spava, a da ne brine kako će platiti račune. Nakon dvije godine, on i saradnik konačno su na vrijeme plaćali račune, a kad im je ostalo 1.200 dolara viška, isplatili su sebi dividendu. Danas kaže da je u tom trenu znao da je uspio.
"Bio sam fasciniran proizvodima za kosu jer su u toj industriji stručnjaci koji rade na svačijoj ljepoti. Upoznao sam Pola 1972. godine u hotelu na Floridi tokom konvencije, on se nikad nije bavio biznisom, a ja se nikad nisam bavio kosom pa smo bili savršen spoj", objasnio je otkud se pojavilo zanimanje za proizvode za kosu.
Sa pokojnim Martinom Kroulijem 1989. godine kupio je destileriju u Meksiku. Tvrdi da je volio margarite, ali nije volio da pije čistu tekilu.
"Bilo mi je privlačno da posjedujem luksuznu tekilu koju možete ad pijuckate, a poslije nemate strašnu glavobolju. Pružena mi je prilika da stvorim najbolju tekilu u svijetu i odlučio sam da pokušam. Da nisam uspio, imao bih boce tekile koje bih dijelio kao poklone narednih godina", rekao je.
"Ne želim da prodajem ljudima stvari"
Tvrdi da je proizvodnja tekile bila jako skupa, posebno jer se proizvodila od agave čije je obrada bila zahtjevna. Zbog toga su je prodavali za skoro 38 dolara po boci, dok su ostale tekile koštale oko pet dolara. S obzirom na to da je njihova tekila bila bolja, željeli su da ljudi znaju da kvalitet opravdava cijenu. Prvo su organizovali priredbu za frizere i besplatno im podijelili tekilu, a potom je u restoranima nudio svoju tekilu. Uspjeh nije izostao.
Tokom svoje karijere ulagao je u različite proizvode, od bežičnih mobilnih usluga do sirupa za kašalj, a tvrdi da je jedini kriterijum pri izboru onoga u što će uložiti bio da bude ponosan što se njegovo ime veže uz to.
"Recimo, uložio sam milione u vodne programe kako bismo imali čistu vodu, ali izgubio sam ih, ali nije mi žao. Kako koristi čovječanstvu, je li dobro za okolinu, kako koristi svima, kako otvara nova radna mjesta, hoće li biti isplativo na tržištu, hoću li se ponositi što me povezuju s tim? Odbijam skoro sve, ali ponekad nešto prihvatim. Ne želim da prodajem ljudima stvari, želim uslugu ili proizvod koji su toliko dobri da će ljudi pričati prijateljima o njima i ponovo ih kupiti kad treba", tvrdi.
Na pitanje je li bilo teško ostati prizemljen uz tolike milione, odgovara da je bilo lako, jer je bio zahvalan što je imao novca i nije zaboravio one koji su mu pomogli.
"Mislim da je to zbog mog vaspitanja. Kao dječaka majka me učila o davanju, iako nismo imali ništa. Za Božić bismo dali nešto sitno Vojsci spasa, a moja majka bi rekla da je njima potrebnije nego nama", prisjetio se.
Najbolji savjet u životu dobio je toekom prodaje enciklopedija od vrata do vrata u svojim 20-im godinama.
"U kompaniji bi nam govorili: 'Kad je najteže nemojte odustati. Morate pokucati na 25, 50 ili 100 vrata jednako entuzijastično kao na prva vrata koja vam je neko zalupio'. Mladim, ali i starijim poslovnim ljudima govorim da moraju biti spremni na odbijanja, ali nikad ne smiju izgubiti entuzijazam", poručio je.
"Zaposlenog hvalite što glasnije, kudite tako da vas niko ne čuje"
Čak ga je CIA pozvala da njenim zaposlenima održi predavanje o upravljanju, a njegova filozofija upravljanja je jednostavna: Manje dijelova koji se kreću, odnosno manje ljudi koji rade više posla.
Iako je nemoguće da sa svim zaposlenima bude u kontaktu, tvrdi da ga svi mogu nazvati. E-mail adresu nema, jer vjeruje da bi tada bio preplavljen.
"Kad neko napravi dobar posao, pohvalite ih glasno pred što više ljudi. Kad morate nekoga da ukoriete učinite to iza zatvorenih vrata da vas niko ne čuje. Recite im da rade pogrešno i objasnite kako bi bilo ispravno. Onda im recite da nešto rade dobro, kako bi otišli s lijepim osjećajem", njegov je savjet svim šefovima na svijetu.
( Vijesti online )