NEKO DRUGI
Elita elite
„Nije za svakoga” - taj slogan kao da na najbolji način sažima poruku neoliberalnog društva. Nekada su poruke bile sasvim suprotne: „Obrazovanje svima!”, „Letovanje za svakoga!”
Kontroverzna reklamna kampanja za novu sezonu Beogradske filharmonije, koja protiče pod sloganom ,,Nije za svakoga”, usledila je posle jedne od čuvenih kolumni premijera u kojoj se požalio da ga elita ne razume. U priču se onda uključio jedan nedeljnik koji je kampanju filharmonije povezao sa odgovorom elite premijeru i žalopojkom da, i pored svih brljotina vlasti, elita ćuti. Tačnije, ćute svi, osim filharmonije koja pušta glas: „U odbranu elite ustaje najelitinija institucija.”
Zamršeno? Baš tako, a postaje još zamršenije kada se setimo da je sasvim verovatni inspirator i ove kampanje, kao i one, slične, iz 2011. godine, sadašnji ministar kulture Ivan Tasovac, dakle, sama vlast. Kao da se vlast najpre žali da nema kritike, a onda sama preuzima na sebe taj zadatak, ne da kritikuje sebe, nego sve druge. Poruka „Nije za svakoga”, zapravo, opisuje poziciju vlasti u društvu. Kao da ministar poručuje „eliti”: „Za vas nije ni da vladate ni da kritikujete, vi ste elita samo onoliko koliko je potrebno da vas marketinški obradimo i pretvorimo u ništa. Prava elita smo mi koji smo na vlasti - elita elite, takoreći.” Ukratko, nije za svakoga da kritikuje i odgovara premijeru, ministar će odgovoriti premijeru.
Tako se jedna od poruka kampanje „Pravda za praziluk”, praćena slikom praziluka preko notne sveske, od provokacije na liniji odbrane prave kulture, pretvara u šifru za odnos vlasti i građana. Jer, za „praziluk” odnosno, sve ostale koji ne posećuju filharmoniju i pravedno je da ostanu izvan nje. Jedna prosta okolnost - da svi nisu posetioci filharmonije - pretvara se u ideološki nalog da svi ni ne smeju biti njeni gosti. To je jedan od osnovnih hokusa-pokusa ideologije: danas ste samo običan građanin sa svim pravima, a sutra ste, bez ikakve vlastite krivice, postali „praziluk” bez prava.
Tasovčeva formula „Nije za svakoga” može se široko primeniti. Nije za svakoga ni da se pojavljuje u medijima - pa, ako nekoga nema, onda se može govoriti o primeni ovog pravila, a ne o cenzuri. Nije za svakoga ni da vidi ugovore koje vlast potpisuje sa stranim investitorima, pošto za procenu ovih ugovora treba puno stručnog znanja, a svi to nemaju. Nijeza svakoga ni da se obrazuje i stekne diplomu. To što sada imamo inkluzivno obrazovanje obavezno i jednako za svu decu i mlade ne mora da bude tako. Ne retko se čuje da je ovaj javni sektor „izdržavan” i prevelik pa bi i tu možda trebalo nešto promeniti.
Kada je 2011. Beogradska filharmonija poručivala posetiocima kafića u ulici Strahinjića bana „Hvala što ne dolazite”, tadašnji direktor Tasovac pravdao se time da bi umesto o pitanjima ukusa, trebalo raspravljati o tome „zašto je ispijanje kafe u Srbiji luksuz”. Bilo je tu i kočopernih poruka direktora upućenih tadašnjoj kulturnoj eliti, kako nacionalističkoj tako i proevropskoj, a sve u ime mladih. Četiri godine kasnije ova poruka brige za siromašenje građana kao da se izgubila. Sada se u paroli „Nije za svakoga” vidi poziv na „inicijativu i istrajnost”, na potrebu da se potrudimo da ne budemo „svako” i postanemo „elita”. To što ovaj trud podrazumeva da smo one siromašne koji nemaju za kafu ostavili iza sebe, nikog više ne uzbuđuje.
„Nije za svakoga” - taj slogan kao da na najbolji način sažima poruku neoliberalnog društva. Nekada su poruke bile sasvim suprotne: „Obrazovanje svima!”, „Letovanje za svakoga!” Mislim se, da li bismo mogli da vratimo ove slogane jednakosti? Da vidimo, na nov način, šta bi to stvarno moglo biti jednako za svakoga, a šta da ostavimo da bude privatno vlasništvo i nejednako? Upravo sada se odlučuje o tome. Hoćemo li da imamo školstvo koje će svakome pružati dobru osnovu za život, maksimalno kvalitetnu? Smanjivanje plata i pretnje otpuštanjem u prosveti ja vidim kao poruku odustajanja vlasti od obrazovanja za svakoga. Pitanje je dana kada će se neko setiti da kaže da, ako neko želi bolje obrazovanje ili bolje plaćeno zaposlenje u obrazovanju, mora da pređe u privatan sektor. A u privatnom sektoru sve će biti kao u filharmoniji. Autor je urednik sajta „Filozofijainfo”
(Politika)
( Vladimir Milutinović )