Odron - priča sa volana

Saobraćajnog znaka koji upozorava na mogući odron na putu kod Zavale - nema. Sada ga ne mora ni biti - svi smo se uvjerili da je odron vrlo moguć. Dok ne vidiš svojim očima, ne vjeruj.

Nekoliko dana od kada se sručila ogromna količina kamenja, stijena i zemlje koja je od silnih južnih kiša omekšala i krenula "nizbrdo" noseći sve sa sobom, opet čekam u koloni. Mislio sam, prošlo je već dosta vremena, danas ću brže proći. No, izgleda da ću čekati sasvim dovoljno da bih razmislio o ovoj višednevnoj simboličnoj izolaciji Budve...

Nepregledni redovi automobila ispred i iza, od Zavale do Avale skoro, i čitav kružni tok na izlazu - svi smo se uhvatili u kolo (ne)sreće... Mislim se - bogat je naš narod, ništa mu ne fali, kakva revija skupih automobila... Svi negdje idu, a kišan je, sumoran dan. Dakle - i dobre smo volje. Dobre volje i dobrih kola, što ćeš više?!

Nego, za nevolju, brdo se obruši pa smo stali na tren, povukli ručne, pogledali jedni druge u farove ! U farove, da... Mi se u farove gledamo, rjeđe u oči... Što ovo bi? Što pade ovo brdo... Smije li tako skupocjena zemlja da se obrušava?? Zar ona nije prodata? A kada je prodata, više nije naša i ne smije na nas padat' !

A da je Zavala i danas sva u zelenom, a da nam je neko umjesto grada na njoj ogradio ovaj komad nesrećne jadranske magistrale? Da je zida pokraj puta na rizičnim djelovima? Infrastruktura, saobraćajnice, prilazi... "Dvorište" naše kuće...

Kako li nam moćne dike goste svoje inostrane prijatelje u svojim palačama? Padnu li ti ljudi sa neba u njihove lijepe domove ili slete u Tivat, Golubovce, lomataju se satima po našim drumovima, izbjegavaju odrone kao na video igricama...

Ne, ne vole oni svoju kuću ko što zbore, jer je put do nje loš i težak, a u dvorištu se odronilo brdo iznad Zavale.

( Stefan Grloman )