Prijestonica duše

Od kad je nakon posljednjih lokalnih izbora odlučio da se ne miješa u ozbiljnu politiku svoje zemlje, g-din Ranko Krivokapić posvetio se pisanju. Shvatio je da tu leži vječnost, makar u domovini. I realno, najbolji je u tome. Ko se od crnogorskih visokih političara ikad latio pera na kreativnom nivou R.K.? Ko je sposoban da kao on u samo par redaka nekoliko puta stigne od Cetinja do vječnosti i natrag? Pa kaže: "Za Crnogorce je od vazda jedno sigurno - đe god bili po bijelom svijetu, duša im je na Cetinju. Kolijevka našeg naroda, nukleus kulture i slobodarstva - neprekinuta nit državotvornosti - to je prijestono Cetinje, grad podno Lovćena, velik kao nebeski svod nad njim. Ima jedno mjesto na Cetinju koje Crnu Goru i njegovu Prijestonicu čini čvrsto uvezanom sa svijetom - Lovćenska vila. To je simbol snage i zajedništva u borbi za slobodu tla koje nas je rodilo. Neka Lovćenska vila probudi u svima poziv da združeno vratimo puni sjaj i bolji život Cetinju. Cetinje je bilo i biće spiritus movens Crne Gore, a duša crnogorska jeste besamrtna“. Uh...

E, to je nešto. Tako piše uzbuđeni predsjednik Skupštine jedne zemlje, na vrhuncu kreativnih snaga. Prepoznao sam se u posljednjoj poslanici, i nakon nekoliko čitanja nisam mogao da pobjegnem pitanjima, koja su me stizala svuda, na ulici, u kuhinji, u WC-u. I tako sam kupio sebi i svojoj duši po par njemačkih piva, i sjeo da raspravim s njom i sa sobom kako moja duša sebe vidi, u kom crnogorskom gradu, kad nije sa mnom u glavnom gradu Njemačke.

Kad sam dvadeseti put pročitao posljednju poslanicu R.K. i kad sam konačno progovorio sa dušom o njenom staništu, duša mi je rekla da nema šanse da bi bila u gradu u kojem se par puta godišnje na vidnom mjestu i „za vazda“ otkrije još po neko djelo iz pozne faze Dimitrija Popovića. Istina, razumijem je. I ja sam se uplašio kad sam prvi put prišao jednom od novih nukleusa crnogorske kulture, cetinjskom bunaru sa kojeg visi crna zmija u centru Prijestonice duša, pogledao unutra, i vidio plavičasti lik nasmijane Crnogorke na dnu. Nisam shvatio simboliku, nisam imao vremena da razmišljam jer sam krenuo da bježim, preko trga, prema Vladinom domu. Iako je za R.K. Cetinje veliko kao nebeski svod nad njim, brzo sam stigao do Vladinog doma, i baš kad sam mislio da sam pobjegao plavičastom duhu Crnogorke iz bunara, dočekalo me čudo, tamni spomenik u trouglu, „Tajna Njegoševe misli“, koju je Dimitrije Popović nedavno poklonio Cetinju. Sjećam se i kad je gradonačelnik Bogdanović zvanično otkrio tu tajnu. Pobjegao sam i odatle, prema Cetinjskoj vili, ne bih li se konačno „uvezao sa svijetom“, daleko od nukleusa pored Vladinog doma.

Ali nije samo loša umjetnost problem, moja duša traži mnogo pažnje i podsjeća me da na Cetinju često nema vode, pogotovo ljeti. Možda je i to put kojim mora ići nekropola u kojoj su duše svih Crnogoraca ikad, onih živih, i onih koji su je ispustili, odnosno, ispuštili. Kad smo posljednji put moja duša i ja bili na Cetinju, bila je noć, ljeto, grad je bio pun. U stvari, Njegoševa ulica je bila puna. Ali većinu ljudi ne bih ni primijetio da nisu redovno pripaljivali cigarete i provjeravali mobilne telefone, jer je u glavoj ulici bio mrak, ulična rasvjeta bila je isključena. Na pomen mraka iz Njegoševe ulice moja crnogorska duša se uvijek slatko zakikoće i napominje da ne smijemo zaboraviti ni distopijski, gigantski TV-ekran postavljen na parkingu ispred Muzičke akademije, koji ipak osvjetljava Njegoševu ulicu. I onda duša dodaje: možda su svjetla u Njegoševoj ulici noću isključena da bi se džinovski televizor vidio i s drugog kraja ulice? To je realno moguće.

I kad smo već kod trajnih oštećenja prostora, mojoj duši kad bi morala da bude na Cetinju ne bi prijalo ni to što Njegoševom ulicom ne može proći ni danju jer previše bliješti. Jer se neka faca sjetila da ulicu poploča najsjajnijim mogućim bijelim pločnikom, koji se kad je vedro vidi čak i iz svemira, što se može vidjeti na svemirskim fotografijama kanadskog astronauta Chrisa Hadfielda. Tu pokušam da izvučem stvar, i dok mi duša otvara sljedeće pivo kažem da, ako makar ne mogu da je utješim i obećam joj da će Dimitrijev bunar jednom propasti, mogu da garantujem da će se pločnik sigurno kroz stotinjak godina zaprljati i manje blještati, i da bi onda mogla da pođe tamo, kad me napusti, pardon, napušti. A onda me duša podsjeti na spomenik nad kružnim tokom na ulazu u Cetinje, i pita me mislim li stvarno da će ući u grad kojem je gradska uprava odabrala baš onaj spomenik za dobrodošlicu onima koji dolaze. Kažem joj: mislim da nećeš. Budi siguran da neću, kaže crnogorska duša. Eto, nakon moje provjere stanja s dušom, nadahnut posljednjom Poslanicom Prijestonici, pitam se onda o čemu piše R.K. I kad je posljednji put bio na Cetinju? Zna li kako žive duše u Prijestonici? Nema veze, R.K. nije ni mislio na sadašnjost. Mislio je na „za vazda“. A to valjda nije danas. Mada, možda ne bi trebalo da budem na kraj duše.

Možda R.K. stvarno zna o crnogorskim dušama više od mene i moje duše. I onda moja duša kaže da mi to i nije loša ideja, i već razvaljena koktelima koje je tajno miješala s pivom, podsjeća me na ono što ona odavno zamišlja kao „guilty pleasure“ koji R.K. sebi priređuje nedjeljom ujutru. Moja duša, bezobraznica, ponekad zamišlja kako nedjeljom R.K. izabranici svog crnogorskog srca i sebi tradicionalno u crnogorskoj nošnji sprema palačinke, u specijalno kovanom tiganju od kojeg na palačinkama ostaje savršen otisak dvoglavog orla dignutih krila sa šarom i žezlom, dok zajedno slušaju albume Boleta Boškovića... I onda duša poentira: ako je ovo što zamišljam istina, ako R.K. zna da uživa i nad tiganjom u kuhinji, dok izabrana Crnogorka pod posteljinom sa dezenom crnogorske zastave čeka nedjeljni doručak, ko se može usuditi da sumnja da RK ne zna kuda idu Crnogorke i Crnogorci poslije smrti, pita duša. Realno, ni jedan pravi Crnogorac s adresom duše u Prijestonici, kažem. Eto vidiš, kaže duša.

I na kraju, pitamo se moja duša i ja: ako ne živim u Crnoj Gori, vjerujem za sebe da sam Crnogorac, ali duša mi nije na Cetinju, volim li dovoljno Crnu Goru? I ako je odgovor odričan, što da uradim povodom toga? I je li me rodilo crnogorsko tlo ili majka? Đe će mi duša? A onda se sjetim posljednjih riječi iz Poslanice Prijestonici, „a crnogorska duša jeste besamrtna“, stavim krišku pomorandže u Old Fashioned i zamislim da je pomorandža iz Bara, a ne španska prskana s tri vrste otrova da bi preživjela do Bunderepublik Deutschland, i bude mi nekako lakše.

( Ilija Đurović )