Krenuli smo slijepim putem

Dvije kapije Miločera predstavljaju i granice jednog dijela ljetnjikovca kraljevske porodice. Prolazeći kroz njih, srećan je onaj koji još uvijek može proći ( preći ) u vrijeme u koje je planiran i ostvaren Miločer. Ko li to ne može, za njega je Miločer izgubljen, jer je upravo rađen za sva vremena kraljevski uzvišeno. Sa miločerskog puta, od obi je kapije, udaljene oko kilometar jedna od druge /preko brda do magistralnog pufa pružaju se u maloj dužini od oko 500 metara uske kamene staze. I dok je jedna, iako oronula u nemaru još "živa", druga je prekinuta. Presječena poput vene. One vode do magistrale, gdje bi se samo prekoračivši put našli nadomak manastira Praskvica, duhovnog stožera Paštrovića. Dvije staze, oko kilometar udaljene, na vrhu se nalaze u jednom cilju. Vode ka istom. Oivičene su kamenim zidom, sakrivene u parku i iz ptičije perspektive predstavljaju jasnu formu uređenog prostora. Kakva je to staza čiji prekid valja porediti sa ladanjem vene, prolivanjem krvi i prekidom niti? Šta je to pokidalo nit stazu? Među visokim rastinjem, svojim izgledom prikladnim, konstantnim usponom i nadahnućem za pluća i oči, stvorena za šetnju parova koji se i u onako bezvremenom Miločeru, parku svih boja i ukusa, njome mogu još bolje sakriti od svega što mori i steže. Stazom odmora do manastira. Sve to za ne više od petnaest minuta lakog hoda. Sav ovaj opis ostaje u prošlom vremenu. Prekinut je slijepim putem putem što vodi nikud. Naravno, niko svjesno ne kreće slijepom ulicom, tako da ni sama ulica nije u nastanku imala za "cilj" da ostane "slijepa", već je, gle ironije, savlađivala isto brdo, samo u poprečnoj ravni i izlazila na istu magistralu kao i kamena staza. Međutim, tu je i mala i suštinska razlika. Kamena staza do manastira, "slijepi put" do magistrale. Slijepi put je zaustavljen na početku crkvenog zemljišta. Crkva nije dala dalje. Zabluda, zabuna, lakomislenost, greška? Sve te osobine krase ljude koji krenu slijepom ulicom, pa i one koji su je krenuli graditi. A cilj je bio ne samo povezati sporedni i glavni put već, da to bude spona za naselje "ekskluzivnih vila" koje bi po "planu" nikle tu u zelenom raju Miločera. Nema putokaza za slijepu ulicu... Nema ni znaka da se zaustavite. Stranci, tražeći Budvu zalutaju, stignu do kraja ulice i vrate se i ostanu u čudu... Slijepi put je postao ne samo lokalno, već i regionalno poznato skretište za brzi sex, brzi fix ili lagano i dugo opuštanje u lakim opijatima, alkoholu... Privlačnost ljudi i ulica koje nikud ne vode... Baš taj i takav put prekinuo je onu kamenu stazu. Onaj san. Protutnjala je asfaltna i željezna nakaza preko kamena, razrorala ga i razrušila, probila brdo... Sada je tu bezdan... Staza visi... Na jednom kraju stojeći, mislima pravim most do drugog, nastavka, tamo preko... Ne gledam na dolje. Iz betona izbijaju željeza, kao rogovi nemani, ostavljena za obećani most da se opet spoji staza. Kakva laž. Može se spojiti samo u sjećanju. Zaboravili smo kamenu stazu... Naš put. Krenuli slijepim putem slijepih graditelja.

( Stefan Grloman )