Postoji li "moj" ili "tvoj" zločin?

Zločin u Velici i Gornjoj Ržanici 28. jula 1944.

Istorija se, nažalost, uglavnom bavi patologijom ljudskog života. Ne zato što čovjek nema ili nije imao "lijepu stranu života" (progres, ljubav, kultura, zabava), nego zato što najviše tragova ostavlja destruktivna strana ljudske prirode. Slijedeći upravo te tragove, čovjek ima potrebu da stalno ponavlja priču o zlu. Iluzija da se zlo neće ponoviti postaje manje smislena s obzirom da se zlo ipak ponavlja i to u sve monstruoznijoj i opakijoj formi.

Otuda smisleno pitanje: da li je priča o zlu u suštini propaganda zla ili navikavanje na zlo? Daleko bi nas odvela filozofsko-teorijska razrada ovoga pitanja, iz razloga što je kartografija zla na ovim prostorima toliko zgusnuta, vrijednosno određenje prema zlu ambivaletno i ponekad svedeno na nivo ciničnog primitivizma. Istoriju ne zanima svaki zločin. Ona se, po pravilu, bavi samo organizovanim zločinom.

Iz tih razloga istraživao sam brojne zločine po Crnoj Gori u XX vijeku. Kako one s početka XX vijeka tokom balkanskih ratova, tako i one na kraju Prvog svjetskog rata, tokom Drugog, sve do onih na kraju XX vijeka, čiji sam bio savremenik. Pokušavao sam da promovišem stav da je ubistvo svakog nenaoružanog čovjeka zločin, da ne postoji "moj" ili "tvoj" zločinac ili zločin, da zločin ne može imati ideologiju i njom se braniti. Često sam citirao čuvenog češkog filozofa Karla Kosika, u pokušaju da ukažem na ciničnu stranu problema: "Ko ubije iz ličnih motiva na svoju ruku i privatni rizik, ubica je. Ko ubije po višem ovlašćenju i u interesu drušva, nije ubica".

Još ciničnije zvuči iskaz: "Ubistvo jednog čovjeka je zločin, ubistvo stotine statistika". Ovu tvrdnju možemo dodatno ogoliti iskazom Filipa Mladenovića koji kaže: "Kad ubiješ svoju ženu i djecu, ti si umno poremećen. Kad ubiješ tuđu ženu i djecu ti si patriota. Svaki oblik ludila ima svoj precizan naslov". Podsjetiću - svi zločinci se brane iskazom da su bili uz svoj narod. Hoću da kažem da je u svakom zločinu sadržana ideja "višeg cilja", koji zločince u vrijeme zločina "amnestira" od potrebe da razmišljaju o krivici i eventualnoj odgovornosti. Moju početnu iluziju da je zlo direktno zavisno od stepena obrazovanja čovjeka, nužno relativizira činjenica da su ideolozi svih zločina uglavnom ljudi sa visokim akademskim titulama. Zato treba pročitati knjigu Vilhelma Rajha Masovna psihologija fašizma u kojoj navodi podatak da su čak više od polovine članstva Hitlerovih elitnih odreda činili ljudi formalno najviših obrazovnih referenci.

Čemu sve ovo? Pa zato što još postoje oni koji misle da postoji "moj" i "tvoj" zločin. Tako si "obavezan" da ako govoriš o jednome, obavezno govoriš i o drugome, po logici "simetrije zla" i odbrane "grijehova" predaka. U tom kontekstu, za zločine od prije 70, 90, godina vezuju se savremenici ili njihovi izmišljeni preci, bez obzira da li to odgovara činjenicama ili ne. Bitno je spiralu zla koja živi u sjećanju, učiniti djelotvornom i izvjesnom. Nebitno je pri tome, što svaki human čovjek mora odbiti bilo kakvu vrstu srodstva sa "zločincem" i zločinom, bitno je relativizirati "moj" zločin. Tome su skloni svi balkanski narodi i tu nema neke posebne razlike. Zato je u tim pričama bitno na vrijeme prepoznati "propagandu zla" , kao ideološku pripremu za eventualno neko novo zlo.

U tom smislu "zločin u selu Velika" predstavlja jedan od onih događaja kojim se pokušavaju relativizirati neki drugi zločini, tvrdnjom da je zaboravljen (iako imaju spomenici i u Velici i na Čakoru), da je marginalizovan (objavljeni svi izvori, obrađeno u najmanje 100 naslova s tematikom iz Drugog svjetskog rata). Ono što je primjetno i nimalo naivno je to što se ovaj zločin želi pripisati komšijama, iako činjenice govore drugo. Odnosno, čak da je i tako, neuko je optuživati potomke za "grijehove" predaka. Otuda i moja potreba da iščitam sve dostupno o ovom nemilom događaju, nipošto zato da bi oponirao manipulantima, oni će se i tako prepoznati, već da bih iskazao civilizacijski odnos prema žrtvama.

Dakle, kao prvo, nameće se ono pitanje: zašto, kada i kako? Prvo, ovo je jedan od brojnih zločina počinjen tokom Drugog svjetskog rata. Ta činjenica zločin ne može umanjiti, ali ga je zato nužno objasniti. Naime, to je bilo vrijeme završnice rata na ovim prostorima (kraj jula 1944.). U to vrijeme NOVJ je kontrolisala pojas od Andrijevice do Brodareva i pripremala se za odlučujući upad u Srbiju. Da bi otklonila takvu opasnost, njemačka komanda Jugoistoka počevši od 18. jula do 1. avgusta 1944. preduzima operaciju Draufganger ("Drznik"), koju mi nazivamo "Andrijevička operacija" sa ciljem protjerivanja partizanskih snaga sa tog prostora.

Iako su već 20 jula zauzele Andrijevicu, poslije više od 8 dana neprekidnih borbi, njemačke snage su pretpjele težak poraz i praktično bile opkoljene na potezu Andrijevica-Murino. Umjesto da potpuno unište i dotuku poraženog neprijatelja, koji je prema izvještaju njihovog komandanta imao gubitak od 857 vojnika, postupajući po naređenju (drugom) Vrhovnog štaba, partizanske jedinice su napustile položaj i krenule za Srbiju. Iskoristivši takav razvoj događaja, pripadnici 21. divizije "Skenderbeg" su se povukli prema Peći i Albaniji i tom prilikom izvršili stravičan pokolj nad stanovništvom sela Velike i Gornje Ržanice. Iako se susreću podaci o različitom broju ubijenih, što je kod nas redovna pojava u statistici zla (pominje se cifra od 350- 500 osoba) uglavnom neboračkog stanovništva, sigurno da je ovaj zločin s pravom urezan u kolektivnu memoriju naroda ovoga kraja. Zato je toliko važan i odgovor na pitanje: koji je bio sastav jedinica koje su počinili zločin i da li je neko odgovarao za isti?

Prema njemačkim izvorima, u ovoj operaciji su učestvovali: 21. SS divizija "Skenderbeg ", 14. puk 7. SS divizije "Princ Eugen" i borbena grupa "Stripel", borbena grupa "Bendl"; legija "Krempler". Dva bataljona puka "Brandenburg" i djelovi 5. policijskog, djelovi "bugarske 24. divizije". Pošto je nedvosmisleno iz navedenog da su glavninu snaga činile njemačke trupe, koje su imale asistenciju albanskih i bugarskih jedinica, interesantno je vidjeti sastav i namjenu 21. SS divizije "Skenderbeg"? Ova jedina čisto albanska divizija u njemačkoj vojsci, obrazovana je februara 1944. i to od: 1.500 ratnih zarobljenika (uglavnom Albanaca sa Kosova koji su zarobljeni kao pripadnici jugoslovenske vojske u aprilskom ratu 1941, potom djelova albanske vojske koja je kapiturilala 1939. i manjeg broja dobrovoljaca iz Albanije). Ovom divizijom je komandovao Njemac (August Šmidthuber) i ona je bila operativna osam mjeseci, jer je većina vojnika krajem 1944. dezertirala a divizija bila raspuštena. No, svakako je to bio dovoljan period da pomenuta divizija iza sebe ostavi krvave tragove, možda i zato što je imala jednog od najkrvoločnijih komandanata u njemačkoj vojsci uopšte. Naime, General August Šmithuber je bio zloglasni nacista, pripadnik SA odreda od 1933. a SS od 1935. godine. Za počinjene zločine (presuda objavljena u cjelosti) odgovarao pred Vojnim sudom u Beogradu u procesu koji je vođen od 5. do 13. februara 1947. proglašen krivim za ratne zločine i osuđen na smrt. Strijeljan je 27. februara 1947. Ovaj njemački general-major je ostavio krvave tragove i u Pivi, kao i drugim brojnim mjestima.

Sudeći po materijalima sa sudskog procesa, zločin u Velici i Gornjoj Ržanici je počinjen iz razloga "osvete" za težak poraz i navodno zbog činjenice što je tamošnje stanovništvo pomagalo partizanski pokret. Spekulacije da je ovo bio čin osvete Albanaca za 1912/13. nema uporište u dostupnim izvorima, a posebno kalkulacije po kojima je u pokolju učestvovalo lokalno stanovništvo. Činjenica da je poslije rata suđeno svakom pojedincu koji je učestvovao u daleko manjim zločinima od ovog, ubjedljivo demantuje one koji "bolje od savremenika događaja znaju ko je učestvovao u tome". Uostalom, svaka naknadna spekulacija je svjesno unižavanje nevinih žrtava!!! Na kraju dodajmo i sljedeće: ne postoji zločin koji vrijedi prećutati, niti zločinac kojeg vrijedi amnestirati.

( Šerbo Rastoder )