"Špigl" i smrt demokratije

Odgovor “Die Zeit-a” na tekst “Diktatura (i)li anarhija”, objavljen u “Speigel-u”; (Vijesti prenijele 2.10.2014.)

Prosto je nevjerovatno šta se zbiva sa Špiglom! Hamburški nedjeljnik nije uzalud decenijama slavljen kao „desantni vod demokratije“, koga su se mnogi plašili, a još veći broj ljudi ga cijenio. Ove nedjelje je Kristijana Hofman u Špiglu proglasila borbu za demokratiju okončanom: "Svjetska politika bi mogla ubuduće manje da bude pečaćena suprotnošću između demokratskih i autoritarnih država, a više suprotnošću izmešu funkcionišućih i propalih“.

Prvo što se čovjek zapita kad pročita ovu rečenicu Špigla je kako će ovako nešto shvatiti ljudi, desetine hiljada studenata, koji trenutno u Hongkongu rizikuju živote da bi odbranili ostatke ionako već ograničenih demokratskih prava. Je l' treba da se lijepo pokupe kući, zbog interesa stabilnosti? Za takvu kukavičku poruku ljudi u Kini, ipak, ne treba da čitaju zapadne medije tipa Špigel. To mogu i na sopstvenom jeziku, u autoritarnim državnim novinama Kine. I šta bi trebalo da znači ova najava Špigla za članove porodica onih ljudi, koji su na kijevskom Majdanu dali živote za demokratiju u Ukrajini? Ili za mlade veterane istanbulskog Gazi-Parka? Ili za sindikalne borce u Tunisu?

Naravno da su se Kristina Hofman i Špigel potrudili da svoju argumentaciju uviju u oblande tzv. realpolitike: „Argument stabilnosti nije simpatičan. Zvuči poput učmale realpolitike“. Argument stabilnosti je osladio mnogima od onih koje je u današnje vrijeme napustio duh demokratije, a posebno onima koji bi Putinu tako rado dopustili da ostvari sve što hoće, a sa borcima za ljudska prava, gdje god da su, ne žele više da imaju ama baš ništa. Ali, ovdje se uopšte ne radi o simpatiji ili simpatičnosti! Argument realpolitike nije ni učmao ni simpatičan. On je prosto lažan. Kao prvo: trenutno je prostor svjetsko-istorijskih dešavanja ekstremno zastupljen borbom između demokratije i autokratije. I u Ukrajini, i u Turskoj i u Hongkongu. Ova borba već dominira u političkim dešavanjima i u Mađarskoj, Bugarskoj i Rumuniji, da o ostatku Balkana ne govorimo. Ako što pogrešno krene, isto će biti uskoro i u Francuskoj, ukoliko tamo zbog načete demokratije Republiku preuzme Putinova miljenica Marin Le Pen. Što tezu o prvenstvu stabilnosti čini neopisivo opasnom. I ko onda tvrdi da je ova borba jedna sporedna aktivnost, taj ne govori o realpolitici. Ali kaže da više neće da se bori za demokratiju. Bar ne svom snagom.

Kao drugo: „realpolitika“ ne znači da je prave i slijede realisti, dok su idealisti van njenog konteksta. Naprotiv. Kristina Hofman i njeni prosto čvrsto zatvaraju oči pred najelementarnijom činjenicom: dikatature uvijek porađaju anarhiju. Putin je najveći proizvođač anarhije i sistematski tvorac zona nestabilnosti: on je otac anarhije u Južnoj Osetiji da bi oslabio Gruziju; u Pridnestrovlju, da bi ruinirao Moldaviju; u istočnoj Ukrajini, da bi uništio ostatak te države.

Slično je i na Srednjem istoku. Saudijska Arabija je jedna stabilna diktatura, koja takođe vrlo stabilno finansira kako Al Kaidu tako i Islamsku državu. I to ne čini slučajno, jer joj se nekako eto omaklo, nego iz razloga čelične nužde: vladajuća ideologija Sauda je fundamentalistički vehabizam, kome je svako uživanje strano. Što važi kao moranje za sve, samo ne za članove saudijske vladajuće elite. Iz čega se izvlači samo jedan mogući zaključak: internacionalna proliferacija fundamentalizma i terorizma služi kao „oproštajnica“ jednog režima, duboko ogrezlog u bigoteriji. Saudijska Arabija i ostali režimi regiona ne mogu da biti stabilni, ako ne izvoze destabilnost u druge države. Toliko o navodnom realizmu Špigla i Hofman.

Centralno pitanje ovog eseja je: ako Zapad prestane da se bori za demokratiju, da li će ga uopšte više biti? Ako nam demokratija nije više vrhunska vrijednost, šta nam je onda vrijedno? I ako vodeći mediji Njemačke, poput Špigla, demokratiju javno proglase za prevaziđenu, čemu onda uopšte više postoje? Bolje da se onda pretvore u gvožđare i prodaju šrafcigere. Čini se da je nekim zapadnim medijima u krizi, egzistencijalni strah u međuvremenu pomutio i svijest o razlogu sopstvene egzistencije.

(Die Zeit; prevod: M. VULETIĆ)

( Bernd Ulrih )