Svijet u RIJEČIMA

Srebrni lisac diktature i demokratije

U vrijeme njujorške proslave pada Berlinskog zida, 1999, slušala sam kako Ševarnadze tvrdi da je Gruzija dala XX vijeku dvije istorijske ličnosti: “Jednoga koji je postavio gvozdenu zavjesu (Josif Staljin) i drugoga koji je skinuo”, imajući u vidu - sebe

69 pregleda1 komentar(a)
Eduard Ševarnadze, Foto: Reuters
22.07.2014. 13:27h

Tokom svih godina provedenih na vlasti, Eduard Ševarnadze bio je poznat kao “Srebrni lisac”, čovjek koji se lako klizio od lidera sovjetske Gruzije i člana Politbiroa Kremlja do ministra inostranih poslova Mihaila Gorbačova, prije nego što će se pojaviti kao postsovjetski prozapadni predsjednik Gruzije, ironijom subdine sada već protiv Gorbačova. Smatrao je sebe herojem koji je oslobodio Gruziju čvrstog zagrljaja Rusije. Bio je, takođe, jedan od najkorumpiranijih političara kojeg je ikada vidjela njegova zemlja.

Pri kraju svog života, Ševarnadze je postao politički otpadnik u Gruziji, na Zapadu i u Rusiji, u kojoj su ga smatrali arhitektom raspada SSSR-a. Ipak, čak i ako je zaboravljen poslije Revolucije ruža iz 2003. godine, kada ga je svrgnuo njegov štićenik Mihail Sakašvili, njegovo lukavstvo i umijeće da kao nekad manipuliše političkim snagama dozvolili su mu usmjeri svoje nasljeđe u vlastitu korist.

Čvrsti, proamerički nastrojeni Sakašvili započeo je uspješne ekonomske reforme i totalni napad na korupciju u policiji, mada je i on takođe na kraju bio optužen da je uzimao mito kao i da se predavao despotskim impulsima. Dolazeći na vlast putem ustanka, koji je svrgao korumpiranog Ševarnadzea, pribjegao je istim onim metodama u sovjetskom stilu - zastrašujućii i diskreditujući oponente, rastjerujući silom one koji se ne slažu - kako držao svoje protivnike na odstojanju.

Pitanje koje su tada sebi počeli da postavljaju Gruzijci je da li je Ševarnadze zaista svrgnut. Znajući stepen njegove nepopularnosti 2003. godine, mnogi smatraju da je on bio spreman da napusti vlast, ali da mu je bio neophodan nasljednik koji bi obezbijedio dalji život njegovom poltičkom nasljeđu (i njegovom bogatstvu). Treba reći da se Sakašvili proslavio kao ministar pravde Gruzije iznoseći optužbe za korupciju protiv porodice Ševarnadze, a u početku predsjednikovanja uspio je da vrati državi 15 miliona dolara iz Ševarnadzeovog bogatstva. Ali Sakašviljeva vlada nikada nije dirala Ševarnadzea i njegovu porodicu.

Bez obzira na to koliko je tačna ta teorija, njeno očuvanje leži u osnovi Ševarnadzeovog nasljeđa. Tokom svoje karijeren umio je da igra na svim stranama, s vremena na vrijeme prijeteći svojom ostavkom, samo da bi opstao - ili okrivljujući svoje neprijatelje za pokušaje ubistva, pa ostao živ. Sedamdesetih godina laskao je sovjetskom lideru Leonidu Brežnjevu teatralnim pokazivanjem vjernosti Kremlju, da bi se onda sreo sa gruzijskim studentima koji protestuju i podržao njihova prava i na protestima, koje Kremlj nije odobravao, govorio na ruskom, a ne na gruzijskom kao službenom.

Sve što su Gruzijci postigli u vrijeme Ševarnadzea u sovjetsko vrijeme - preduzetništvo, obrazovanje i kultura - sasvim je prenebregnuto 90-ih. Isto kao što su u vrijeme njegovog rukovođenja 70-ih godina desetine hiljada činovnika bile optužene za korupciju ili su izgubili radna mjesta, postsovjetski Ševarnadze iz 90-ih je u šali rekao da bi morao da uhapsi samog sebe, ali i da je istovremeno zaslužio sve bogatstvo svog neprocjenjivog političkog doprinosa.

U vrijeme njujorške proslave pada Berlinskog zida, 1999, slušala sam kako Ševarnadze tvrdi da je Gruzija dala XX vijeku dvije istorijske ličnosti: “Jednoga koji je postavio gvozdenu zavjesu (Josif Staljin) i drugoga koji je skinuo”, imajući u vidu - sebe.

Naravno, političke sposobnosti Ševarnadzea bile su dostojne velikog sovjetskog političkog radnika sa Kavkaza, Jermenina Anastasa Mikojana, narodnog komesara trgovine pri Staljinu i kasnije antistaljinskog druga i zamjenika Predsjednika Savjeta ministara u vrijeme Nikite Hruščova. Mikojan je, kako su se šalili, jednog prekrasnog dana izašao iz Kremlja tokom jake kiše i odbio ponudu svog kolege da podijele kišobran. “Sve je u redu”, rekao je, “ići ći između kapljica kiše”.

Osim toga, Ševarnadze je otišao sa mjesta generalnog sekretara Komunističke partije Gruzije 80-ih godina tobože u znak protesta protiv sovjetske vlasti, da bi onda bio postavljen za Gorbačovljevog ministra inostranih poslova. Dobivši povjerenje zapadnih lidera i nadgledajući demontažu sovjetske imperije u Istočnoj Evropi, dao je ostavku 1990. izjavivši da se Rusija - pri Gorbačovu - vratila u diktaturu. Ta predstava o čuvaru demokratije omogućila je Ševarnadzeu mjesto predsjednika u nezavisnoj Gruziji u vrijeme kada je zemlju mogao da zahvati građanski rat. Na tom mjestu ostao je 11 godina.

Je li Ševarnadze nekada bio častan? Je li bio despot ili demokrata? Vrijeme pokazuje da je bio i jedno i drugo. Njegova smrt približava kraj pokoljenja Gorbačovljevih komusta-reformista, onih koji su - kao Ševarnadze i kasnije Boris Jeljcin - krajem 80-ih predstavljali potpuni kontrast čvrstoj liniji mračne brežnjevske epohe, pospješujući (uglavnom nenamjerno) krah sovjetske imperije i dugački prelaz ka demokratiji.

Kako to svakog dana pokazuje korumpirana i autoritarna vladavina predsjednika Rusije Vladimira Putina, taj prelaz još nije završen. Ipak, ima i dobrih vijesti. Prošle godine, Gruzija je kroz mirni i zakonit proces izabrala novog predsjednika Georgija Margvelašvilija; početkom ovog ljeta zemlja je potpisala Sporazum o pridruživanju sa EU, što podrazumijeva tješnje veze sa Zapadom. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez dugogodišnje karijere Ševarnadzea i njegovih političkih trouglova - lukavih, ali hrabrih.

Copyright: Project Syndicate, 2014.