Konvertiti Milo i Boro

Beba Popović je u intervjuu TV B92 potvrdio ono što smo odavno znali: u Crnoj Gori postoji samo jedna mafija - ona koju predvodi Milo Đukanović. Kao udarna snaga za odvraćanje SDP-a od mogućeg napuštanja koalicije koja joj obezbjeđuje političku moć i opstanak, afirmisala su se tri mislioca. Jedan krojač iz Uba, jedan samouki bokser sa Cetinja bez (možda i sa) svršenom osnovnom školom i, na kraju, jedan brucoš “od preko šeset leta” iz Cuca. Ovaj posljednji bio je jedan od trojice les enfants terribles srpskog novinarstva šezdesetih/sedamdesetih (Tirnanić, Tijanić, Krivokapić). Praveći intervjue sa važnim ljudima, (on je to odvažno zvao razgovorima), brucoš je uobrazio da je i sam važan. Prošle nedjelje je u “Pobjedi” objavio konačni sud istorije o obnavljanju crnogorske nezavisne države, panegirik o Đukanoviću, koji po gustini falsifikata, stoji naporedo samo sa “Informerom” i TV Pinkom. Osnovna teza je: sedam Vlašića - Petrovića, Đilas i Milo, za kojima kaskaju zaslužni liliputanci Filip i Boro. Ostali, uključujući nekoliko izvornih independista, su svi, (izuzev “zaslužnog nesrećnika” koji više nije više opasan za vlast), svjesni i lukrativni izdajnici.

Način na koji je za crnogorsku istoriju postalo važno preobraćenje Bora Krivokapića iz Cuca (“Znate, ja sam Srbin, ali ja razumem Vaše zalaganje za nezavisnost Crne Gore”) je poučan. Nekoliko intervjua sa ličnostima od kojih je zazirala Udba Boro Krivokapić je objavio poslije njihove smrti i tom uslugom službi obezbijedio status najskupljeg novinara ex Jugoslavije. Kad je tokom 1990-ih i drveće propričalo, Krivokapićevi honorari su se opasno smanjili. U vrijeme raskola u DPS-u 1997. godine našao se u neukoj Crnoj Gori jer je ona bila prirodno tržište za njegovo znanje. Neki su govorili da je unionista na službenom putu (služba je služba). Kad je shvatio da će vladar Crne Gore biti isti na koju god stranu ode klatno istorije, ušunjao se na Dvor. Kako je Đukanović navijao ćurak, navijao ga je i Boro. Spavao je obučen i sa kravatom, da bi, kad ga gospodar pozove u dva - tri ujutru, izgledalo da je noćobdija došao iz kafane ili nekog debatnog kluba. Tirke je taj njegov status u jednom od svojih posljednjih TV intervjua opisao: Tijanić se prodao Miri Marković a Boro Krivokapić Milu Đukanoviću, šverceru duvana (“Klopka”, Olja Kovačević).

Poslije referenduma neko vrijeme je posmatrao nezavisnu domovinu iz daljine, a onda objavio knjižičicu “Crnogorci grobari svoga djela” (“Vijesti”, 2010) u kojoj je ezopovskim jezikom opomenuo Đukanovića da je na putu da sahrani nezavisnu Crnu Goru koju je stvarao. Ali ne lezi vraže, kad je došlo vrijeme da se honoriše prepravljanje najnovije istorije, Krivokapić je taj žanr ponovo uključio u svoj repertoar. Oćutao sam njegove TV laži nekoliko puta. Oćutao bih i potonji pamflet da nema podmukli i štetni cilj da uz režimski orkestrirane medije pomogne zaustavljanju promjena koje su od egzistencijalne važnosti za Crnu Goru.

Ne treba mnogo pameti da bi se shvatilo da ne može divlje pleme na Balkanu očuvati svoju državu ako se ne civilizuje i ne usvoji vrijednosti na kojima počiva moderna država. Sa vladavinom prava, evropskim institucijama i odnosima među ljudima. Kralj Nikola je, iako prosvijećen, izgubio državu jer se bio izmjestio izvan vremena i, umjesto civilizacijske i demokratske transformacije Crne Gore, održavao vlast pomoću armije bora krivokapića, ulizica koji su pisali panagirike o njemu. I on je to plaćao kao i današnji gospodar što plaća. Nikola, uglavnom od crnogorske sirotinje i pomoći zetova. Ovaj današnji, s bruto društvenim proizvodom per capita, koji je isti kao i prije dvadeset pet godina kad je došao na vlast, zadužuje buduće generacije.

Dvjesta trideset osam godina od kad je pobijedila ideja da se vlast ostvaruje uz saglasnost onih kojima se vlada, konvertit Krivokapić hoće da državnu nezavisnost održava na jednom neprosvijećenom apsolutisti koji uspostavlja vlast izbornim krađama. Dok je bio unionista Krivokapić je znao da je slični Milošević smrtna prijetnja za unionističke ciljeve: “A sa kultom vođe, zna se šta sledi: diktatura, lični režim, laž, manipulacija, kamarila, mržnja, represije …” (B. K, intervju s Mićom Popovićem, 1991). Zna Krivokapić da iz istih razloga Đukanovićeva lična vlast sada više ugrožava crnogorsku nezavisnost nego srpstvo Andrije Mandića. Da Crna Gora koja je projektovana da u njoj stručni ljudi nose poslužavnike u hotelima našeg vrlog gospodara ili budu uniformisani paževi kao Boro Krivokapić ne može opstati kao nezavisna država. Ne znamo samo da li je Boro Krivokapić štetočina koja zarađuje honorar ili je ponovo unionista na službenom putu. (Služba je služba.)

Krivokapić sugeriše da je Đukanović jedini Crnogorac koji je protiv ruske penetracije u Crnu Goru. Kakav falsifikat! Đukanović je doveo enormno veliki broj njemu sličnih ruskih investitora u Crnu Goru uprkos tome što ga je niz autora opominjao da ta neumjerenost može biti pogubna za ekonomski i demokratski razvoj Crne Gore. Krivokapić preporučuje da SDP podupre Đukanovića da bi Crnu Goru ugurao u NATO, iako zna da pristupanje NATO-u neće biti većinski podržano dok god bude učvršćivalo Đukanovićev režim.

Od niza laži o meni, kao što je konstrukcija koju pravi zloupotrebom jedne moje metafore ili izmišljotina da sam bio partijski sekretar „saputnik Kardelja i Tita“, (reče mu jedan čoek; Marko, prestani da lažeš po “sjećanju”, dosta si karijeru pravio na meni), na kraju, želim da priznam jedan element svog “izdajstva”.

Smatram da dok god ne pomognemo našoj braći crnogorskim Srbima da zajedno sa nama independistima prigrle svoju Crnu Goru (pozdrav mladom Bečiću), a ne samo da ih zovemo kao ispomoć za održanje Đukanovića na vlasti, crnogorsko državno pitanje neće biti potpuno zatvoreno.

( Miodrag Perović )