Romska stočarka nema gdje: Idem u prosjake
"Uvijek sam bila protiv prosjačenja, ali sada razmišljam da do jeseni svaku ovcu i jagnje smaknem, da stavim torbu na rame... idem od kuće do kuće i prosim"
Iako se o njoj priča kao o netipičnoj Romkinji, Nikšićanka Slavka Adžović izgleda da će biti prinuđena da prihvati ono od čega je čitavog života bježala - prosjačku torbu.
Mada nema ni pedalj zemlje, Slavka se već 20 godina bavi stočarstvom i drži stado od 200 ovaca i jagnjadi. Ali pošto, kako reče, smeta svima, ne preostaje joj ništa nego da se odrekne ovaca i prihvati prosjačenja.
"Od prošle godine komšije mi brane da sa ovcama prođem putem, a u maju su podnijeli peticiju i predali je Komunalnoj policiji. Komunalni policajci su kazali da komšijama smeta tor i da vodim računa da ovce što manje ćeram u taj tor. Ne kažem da njima ne smetaju ovce i miris, ali đe ću. Smeta im miris ovčije prpoške, a ne smeta smrad izlivene fekalne kanalizacije. A to je opasnije od mojih ovaca“, vidno iznervirana priča Slavka, dok pokazuje peticiju komšija.
"Velika mi je muka došla i teško mi je. Nemam zemlje, pašnjaka, nemam đe da izdižem. Đe god idem uvijek se nađe neko da mi brani - u Trebjesu, Gračanicu, na Krnovo. Uvijek nekome smetam, a livade ni moje ni njihove, no državne"Slavkine ovce, od kojih izdržava jedanaestočlanu porodicu, smetaju skoro čitavom komšiluku, jer su peticiju potpisali predstavnici 13 porodica, samo tri nijesu.
"Velika mi je muka došla i teško mi je. Nemam zemlje, pašnjaka, nemam đe da izdižem. Đe god idem uvijek se nađe neko da mi brani - u Trebjesu, Gračanicu, na Krnovo. Uvijek nekome smetam, a livade ni moje ni njihove, no državne. Nije meni krivo da neko koristi državno , je li Bog dao, ali zašto i ja ne bi imala to pravo“, jada se Slavka.
Sa mukom upoznala je i Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja i od ministra Petra Ivanovića dobila odgovor da je njen zahtjev proslijeđen Opštini.
"Iz Opštine su mi rekli da im još ništa nije stizalo iz ministarstva i da će me zvati kada dođe. Tražila sam da mi obezbijede korišćenje zemljišta i vodopoja na Krnovu ili bilo đe đe ima državno, jer nemam đe sa ovcama“, priča tridesetšestogodišnja Slavka, kojoj su u septembru 2012. godine izgorjele štale.
A nevolje kao da trče na Slavku. Često joj stado „posjećuju“ vukovi, ali i lopovi, sestri je izgorjela baraka, sa njima živi i gluvonijemi brat od ujaka koji ima i kožno oboljenje i za čije liječenje su potrebna znatna sredstva.
"Uvijek sam bila protiv prosjačenja, ali sada razmišljam da do jeseni svaku ovcu i jagnje smaknem, da stavim torbu na rame pa kako su to radile moja majka, baba, kakva je tradicija romska, idem od kuće do kuće i prosim. Možda neću nikome više smetati kad smaknem ovce“, ozlojeđeno poruči Slavka.
( Svetlana Mandić )