Zločin, đavo i dokumentarna proza: Dovoljno za avanturu pisca
U žanrovima sedamnaestog i osamnaestog stoljeća nedostaje nam upravo dokumentarna fluktuacija riječi...
ZAHARIJE IZ TUŠINE (? – posl. 1690)
Ne znamo kad je rođen monah Zaharije iz manastira Tušine, naš stari pisac iz oralne epohe.
Znamo samo da je umro poslije 1690. i da je naizgled minoran za književnost.
Međutim, pisac je ponekad samo povod da shvatimo neke stvari, zato minorni autori u izvjesnim okolnostima mogu biti važni.
Ovaj pisac u divljini važan je zbog svog odnosa prema razbojništvu i masakru, ubistvu i zločinu, zbog svog postavljanja prema problemu krvi važnom za književnost svake epohe i jezika.
Ono što je on napisao spada u dokumentarnu literaturu.
Dokumentaristika je važna za ratove, masakre, logore, za diktature (samim tim i za demokratije), za krvoprolića, genocid itd. - za kriminalnu psihologiju koja se neumjerenom konzumacijom pretvara u trajni mentalitet.
Jednom riječju - ona pomaže da sagledamo omiljeni ljudski hobi razaranja, pogroma, masovnog ubijanja, istrebljenja i ostalog što ide uz istoriju velikih carstava.
XX vijek je bio široke ruke prema piscima zainteresovanim za masakre i logore, počev od ranjenih i utamničenih u ratu (Hašek, Solženjicin, L. F. Céline, Malaparte, po mnogom izuzetni Nikos Kazancakis, koji je prošao težak put od nacionaliste do svjetskog čovjeka, i dr.) do onih komotnih, u miru, s površnim turističkim iskustvom logora ali s njuhom za slavu.
Bilo je i onih koji su previdjeli i prećutali konclogore u vlastitoj zemlji ispred nosa, a svoje pero zaposlili etnografijom ili bufonerijom, raznim „glembajevštinama“ ili „kasabama“ itd.
Zaharijev testamentarijum - izvještaj čovjeka s epskim navikama o masakru na putu od Risna do Drobnjaka 1690. - dragocjen je za rekonstrukciju tog našeg nedokumentarnog, tragično nedokumentarnog doba.
Autor je bespomoćni sveštenik, duša koja pije iz fontane neba, čovjek od pera, pritjeran uza zid terora i ludila, terorisan u dobu bez etičkog konsenzusa i hrišćanskog standarda, a ipak ima snage da piše.
Moja namjera je skromna, da skrenem pažnju na književni trag jednog sveštenika, kog su zlikovci opljačkali i drugove mu pobili na putovanju iz jednog u drugi svijet pozamašnih razlika: iz Boke u Drobnjake.
O konfliktima u tom dobu ima malo pismenih tragova. Sve što se zbilo, dakle, dešavalo se u postbizantskoj tami bez pisma.
Zato je bitan Zaharije, iako je opskuran.
Otkrio ga je don Srećko Vulović u kotorskom arhivu prije sto godina - našao je ranjenu dušu vjerskog pisca na spavanju, među policijskim obavještajnim spisima kao da im je sirota bila povjerena na čuvanje.
Plač nad braćom
Zaharijev diskurs plača iznimno je svjedočanstvo:
„Razbiše nas kod hana u sunčani istok harambaše kneza Pera Vučevića, dva sina Vukota i Gavrilo, vuci mu srce izvadili, sinovac mu Miloš, ne smilovao se na nj Bog!“
On, čovjek već mrtve vizantike, usmjerava svoju riječ u vanknjiževnu sferu dokumentaristike, da misao skloni na sigurno.
Zaharijev diskurs plača iznimno je svjedočanstvo
No, hvata ga u klopku niko drugi do jedan Jacques Lacan (1901 - 1981): postoje okolnosti kad je svaki dokumenat ujedno psihologija i književnost!
„Posjekla ih sila Božija i gospodska!“ - proklinje Zaharije ubojice i jeca nad svojom pobijenom braćom kao da opisuje čitavo jedno stoljeće bez vlastite psihologije.
Nema kriminalne psihologije bez pismenosti, bez evidencije, htio bi da nam saopšti siroti Zaharije iz Tušine ali mu ne polazi za rukom. Od ovog instruktivnog psihološkog otkrića dijeli ga jedan još uvijek diskutabilni Lacan, tj. 250 godina u futuru.
„Razbiše nas... Toman, ne pomogao mu sveti Toma, i Stjepan Ivanović, porazio ga sveti Stefan“, nabraja zlikovce calogerio Saharia (tako našeg pisca zovu mletačke vlasti), „i drugije 19 kojim ne znamo imena, ne znao ih Bog ni sveti Arhangel, porazio njih i njine domove“!
Ako ima smisla onaj uporni trač među prijateljima u kafanama Bairesa (mi neki tako zovemo Buenos Aires) gdje su zalazili Macedonio Fernandez, J. L. Borges, Silvina Ocampo, Leopoldo Lugones i, naravno, Adolfo Bioy Casares, o tome da pisac stvara svoje prethodnike, da je konsternirani praški momak Franz Kafka, dakle, u svom semitskom strahu stvorio viktorijanca Roberta Browninga (1812 - 1889), onda je smislena i urotnička natruha moje malenkosti, da Zaharije, na izvjestan način, predstavlja neutješni dokumentarni povratak onom prokletom bečkom psihijatru (return to Freud, kako bi rekao Lacan).
Dokumentarna psihologija izludi čovjeka.
Ako želimo upoznati našu književnost u ovim stoljećima iz ugla težnje prema jedinstvu vizantike i baroka, onda manuskriptskim autorima pupot Zaharija i Vasilija Pivca, ma koliko bili fragmentarni, okrnjeni, prigušeni snagom jačih, nadglasani iz tisuću grla, ipak moramo pružiti šansu da makar prividno budu ravnopravni s nama, ljudima Interneta.
Nije toliko bitan, dakle, status ovoga ili onoga, Zaharija, ili Jerolima Zagurovića, Save Stefana Paštrovića, Božidara Vukovića Podgoričanina ili, pak, Venijamina Crnorisca, nego, prosto, status jedne epohe - nesravnjivo značajniji od pojedinca!
Kriminalistička proza
Intonacija je važna u književnim stvarima, jer otkriva ne samo tekst nego i pretekst, posttekst, intertekst, kontekst, metatekst, politekst. Sve to je, svih ovih sedam aspekata, sam Zaharije. On svoju riječ o živom čovjeku jasno razlikuje od riječi o mrtvima (braći Dionisiju, Jezdimiru, Gavrilu Vukašinoviću, izvjesnom Duki i dr.).
Pitanje žanra u postmodernizmu zapravo nije ništa drugo do pitanje zatvaranja (starog) i otvaranja (novog) umjetničkog prosedea, do žanrovski palimpsest, prožimanje, žanrovski promiskuitet. Itd. itd.
Postmoderna, međutim, ne zatvara stari žanr do kraja, već ga prestrukturira, prenaslovi, preinači, preimenuje.
Postmoderna ne zatvara stari žanr do kraja, već ga prestrukturira, prenaslovi, preinači, preimenuje
U žanrovima sedamnaestog i osamnaestog stoljeća nedostaje nam upravo dokumentarna fluktuacija riječi. Zato Zaharije, koji inače nema interesa za kreativno pisanje (taj bi pljunuo na kreativno pisanje, taj je izbjegavao kreaciju kao crnog đavola! ) privlači našu pažnju.
On bi se, vjerovatno, stidio književnosti, da mu je kojim slučajem neko pripisao tu jeretičku radnju, ili smatrao sebe nedostojnim, ili bi se, pak, distancirao od izricanja takve presude.
Kažem, on bi književni talenat u dnu duše smatrao bogohuiljenjem a pisanje za slavu blasfemijom!
Razne vrste nepripovjedačke proze, te, napokon, muzička poezija, (umjetnost „razarača“ epskog žanra: Starca Milije Kolašinca, autora spjeva Banović Strahinja - primjer psihološkog razaranja oralne shematike), upravo su nešto čemu Davidson daje skupno ime novih formi, proceduralnih derivata: procedurally derived forms, kojima on dodaje manifest, fragment, epistolu. (Up. Michael Davidson, Palimtexts: Postmodern Poetry and the Material Texts, detaljnije in: Postmodern Genres, University of Oklahoma Press, 1995, 77).
Doba u kom je Zaharije razmišljao bilo je žanr za sebe.
Tako je u ovom mom skromnom radu tretirano sedamanesto stoljeće: the very capacity of seventeenth-century narrative... Tajna poezije, krvi, apsurda i vjerske strasti u velikom žanru - kriminalistička književnost koja je zarazila postmodernu.
Zločin, đavo i dokumentarna proza: sasvim dovoljno za avanturu pisca!
( dr Gojko Čelebić )