Stav

Put ka apsolutnoj policijskoj državi

Sistem koji je zatvorio oči na zločine devedesetih, koji projektuje zaborav na svim nivoima, matricu agresije i nasilja unio je kroz vitalne strukture društva u našu svakodnevnicu

2 komentar(a)
policija, STOP policija, Foto: Savo Prelević
04.04.2014. 11:52h

Najnoviji zahtjevi zdravstvenih radnika da ih na radnom mjestu obezbjeđuje policija jasno ukazuju na potpunu profesionalnu bespomoćnost i urušavanje dostojanstva profesije, ali i još jasnije ukazuje na mentalno stanje vladajuće elite koja kroz institucije uvodi policizaciju i represiju nad građanstvom kome će zbog „sve češćih napada na medicinsko osoblje” biti uskraćeni kontakti sa bolesnim srodnicima i pacijenti će, kao u ZIKS-u, biti praćeni „budnim okom policije”.

Upravo se u svakodnevnom životu Crne Gore oslikava istina. Ko neće da vidi uzroke, trpjeće posljedice veoma vidjlivo i udžbenički precizno.

Kultura nekažnjivosti zločina daje svoje rezultate kroz povećanje svih vidova nasilja na svim mjestima. Sistem koji je zatvorio oči na zločine devedesetih, koji projektuje zaborav na svim nivoima, matricu agresije i nasilja unio je kroz vitalne strukture društva u našu svakodnevnicu.

Psihološka zakonitost govori da negiranje i potiskivanje zločina (nepravde, nasilja) ne vodi izlječenju (ni društva, ni pojedinca) i da zlo nalazi put kroz simptome na mjestima koja su najranjivija. Kada je u pitanju društvo, onda su to djeca i mladi ljudi.

Simptomi, ali i nakaradna rješenja, pojavili su se prvo u obrazovanju.

Obrazovni sistem koji je odbio da se upozna sa činjenicama zločina devedesetih, da analizira uzroke i posljedice onoga što nam se desilo i da teorijski i praktično traži odgovore kako izliječiti bolesno društvo (traumatizovano ratom, kriminalom i korupcijom) suočen je sa - povećanim nasiljem djece i mladih u školama. Kada je nastavno osoblje počelo da gleda u vlastito lice nemoći i bijesa kroz agresiju svojih učenika, ponovo izbezumljeni strahom, ali ovog puta strahom od svojih učenika, zatražili su pomoć. Odgovor je nađen u video kamerama i policajcima.

Nastavnici su zaštićeni od svojih učenika represijom umjesto istinom o tome što se desilo devedesetih i učenjem nenasilja i konstruktivnog rješavanja problema i učenjem kritičkog promišljanja i brige za one kojima su oni uzor, a koji još nisu u stanju da preuzmu odgovornost. Sasvim je očekivano da je u školama sve gora situacija, jer se duh slobode i pobune mladosti ne može silom umiriti.

Ako nastavno osoblje ne može da bude moralni uzor učenicima, ono je mjesto prezira i bijesa. Sakrivajući svoje obrazovne ideale, svoju slobodu i empatiju iza leđa video-špijuna i policije, oni produkuju (ili makar podržavaju) novo nasilje koje se sve više normalizuje sa najviših nivoa tumačenjima o „balkanskom mentalitetu”, a ne jednostavnom činjenicom - deprofesionalizacije i nehumanim uslovima življenja.

Druga vitalna oblast za kvalitet života, zdravstvo, najnovijim dešavanjima pokazuje svoje unakaženo lice. Medicinsko osoblje se plaši pacijenata. Plaši se onih čiji život zavisi od njih. Onih kojima su, oni isti, lance sa ruku skidali kako bi im pružili zdravstvenu uslugu i neprijateljima i prijateljima, i dobrim i zlim. Kako se to strah i bijes okrenuo ka onome kome je pomoć potrebna?

Ko u zdravstvenom sistemu analizira uzroke ove pojave? Gdje su analize zdravstvenih institucija o tome kako je ratno i poratno vrijeme uticalo na zdravlje ljudi u Crnoj Gori? Kako je uticalo na formiranje mladih ljudi? Gdje je autoritet profesije ispred koje su svi pokazivali poštovanje? Ko je narušio taj autoritet i integritet? Pacijenti? Delinkventi? U pomoć je pozvana policija! „Ljekari se osjećaju bolje kada su policajci blizu”. A kako se osjećaju bolesni kada je policija blizu?! Da li to građani/ke treba da prihvate status zločinca (napasnika, huligana), pa ih pred ljekare sprovodi policija?

Pretpostavljam da su odgovorna ministarstva zaključila da je sila efikasna i da je treba sprovoditi prema nemoćnima na svim nivoima. Stičem utisak da je jedino ministar unutrašnjih poslova shvatio da, ako sve bude u njegovoj nadležnosti, druga ministarstva neće imati čime da se bave, pa ih je uputio na privatne službe obezbjeđenja. Neka makar troše naše pare kada nisu od svog posla!

I tako, sva vrata su otvorena uspješnoj policijskoj državi, policajac po glavi stanovnika i sve je mirno u Crnoj Gori, umireno. To je najsigurniji način da se zadovolje strateški interesi vladajuće strukture koja Crnu Goru vidi kao zemlju jeftinog topovskog mesa (uskliknimo sa NATOOM!) i jeftinog roblja na tržištu rada (uskliknimo s vladajućim porodicama!), a naročito jeftinog na tržištu seksualnih usluga (usklinknimo sa ekskluzivnim naseljima i sličnim!). Evropska unija će i dalje finansirati projekte koji treba da riješe probleme - neuspješno, jer se ne ispituju uzroci nego samo posljedice. Uzrok se podrazumijeva i o tome valja ćutati.