Ništa nije slučajno

Na korak do dna

Je li bolno što smo na kulturnom dnu, reper nam je prostakluk, kič, šund, rijaliti šou, sebičnost, koristoljublje

2 komentar(a)
Borbe pasa, Foto: Shutterstock
07.02.2014. 14:06h

Dotak'o sam dno života", pjevao je nekada poznati interpretator i nesvjesno napravio haos roditeljima u vaspitavanju djece. Djeco, bježite od kafane, bježite od poroka - u to vrijeme poroci su bili ”samo” alkohol i cigarete.

Danas cijela nacija pjeva ovu pjesmu, a da većina nikada nije ni bila poročna, zapravo nema odakle. Pogledajmo samo životni cjenovnik, doveden do maksimuma, pogotovo kod realno minornih stvari - internet, struja, telefonija, garderoba,registracija, gorivo…

Na žalost, to i jeste pravilo - što ste siromašniji, život je skuplji. Normalno da jednima to odgovara, drugi se žale kako može biti još gore, a treći, inače vlasnici I-phona, privezaka, tableta i satova, u javnosti se predstavljaju kako im je dobro, a kad nevoljno dodju kući, dijeli se pašteta sa bratom. Dakle opšta papazjanija, Gordijev čvor, koji čeka nekog Aleksandra Makedonskog da ga presiječe.

Pitanje je zašto ljudi hoće da žive ovako, zašto se život sveo na mučenje. Pa zar nije bolno kad sve resurse uložiš u školovanje, iscrpiš roditelje, dovedeš ih maltene do prosjačkog štapa da te iškoluju od mizerne plate, ili se sam školuješ. I čemu sve to?

Zar nije bolno kad cijelog života radiš na tome da znaš i umiješ, a onda ti treba veza za znanje. Je li bolno što smo na kulturnom dnu, reper nam je prostakluk, kič, šund, rijaliti šou, sebičnost, koristoljublje. Pa zar nije najbolnije što znamo, da ovako mali možemo biti veliki, a mi biramo da budemo tragični, zato što ne želimo da se mijenjamo.

Ovdje svako ima svoje rešenje, svoju “genetski modifikovanu” ideju koju zdušno želi da sprovede. Pa se igramo. Malo kapitalizma, malo socijalizma, malo komunizma, malo lopovluka i šverca, malo populizma, malo idiotizma. I tako u nedogled.

Mi smo dokazali da ovdje nije moguće primjeniti nijedno dobro rješenje koje postoji i primjenjuje se tamo negdje, da ovdje ne važe univerzalna pravila i iskustva koja se sprovode svuda u tom razvijenom svijetu. Želimo da imamo sve što i oni. Ali po našim pravilima, koja zapravo ne postoje!

Mi smo u paralelnoj dimenziji u odnosu na ostatak svijeta zadojeni iracionalnim strahom od bilo kakvih promjena i logično je da nema sistema, nema reda, nema poretka, sem za prvih deset! Pitam jednog prijatelja, kakvo je vrijeme tamo. Kaže ”Vreme je super: toplo, bujaju sve vrste kriminala, kradu iz očiju, niko ni sekunde nije naivan!”

Da bi sve zvučalo još gore, kod pojedinaca dolazi do poteškoća u društvenoj interakciji, tj. psihičkih poremećaja koji se javljaju kao reakcija na životna ograničenja koja ih prate. Pa tako kamenuju vozove i autobuse, pale palme, bacaju bombe, pse istrebljuju mišomorom, obijaju crkve… Čista psihijatrija.

I na kraju, kao završni čin, pitanje svih pitanja, KO JE KRIV! Svi smo mi krivi,ovi gore za činjenje,ovi dolje za nečinjenje. Do kada će trajati ovo hibernetičko stanje, moraćemo sami odlučiti, jer nema ko drugi!

"Život koji nam je dala priroda kratak je, ali je sjećanje na valjano upotrebljen život vječno!" (Ciceron) Autor je kompozitor