stav

Ovakvi kakvi jesmo

Izmakli su nam ljestvice društvenog napredovanja i oni nam propisuju naše zakonski poželjno ponašanje. Zovu se socijalisti, a zastupaju neoliberalizam. Zamjenom teza nameću strah nama koji nemamo nikakve krivice

1 komentar(a)
šetnja, Foto: Luka Zeković
10.12.2013. 13:38h

„...Nije Sloba kriv, mi smo krivi, mi smo gola g.... I kad Slobi dosadimo, on će samo da pusti vodu“.

Ova kultna rečenica iz filma „Profesionalac“ prenesena na nas u Crnoj Gori i na našeg oca nacije ima isti smisao: „Nije Milo kriv, mi smo krivi, mi smo gola g....“. Samo što Milo nije još pustio vodu. Sloba je Milu politički otac, a mi smo pastorčad njihovih sistema. Sloba i Milo su odavno prerasli svoje ličnosti i ništa više nije ad personam, već su oni personifikacija svojih društveno-političkih legata.

Šta još treba da se desi i šta još treba da nam urade, pa da mi ovakvi kakvi jesmo podignemo glave iznad fekalija u kojima plivamo? Ovakvi kakvi jesmo, uplašeni i naviknuti na krize i na mrvice sa kapitalističke trpeze, mazohistički se samozadovoljavamo sitnim privilegijama njihovog društva. Zbilja, da li znamo koje moralne vrijednosti važe u našem društvu? Da li će moja djeca i djeca koju vaspitavam u školi biti uspješni građani ove države samo ako budu pratilje i pratioci uspješnih biznismena? U suprotnom, biće obespravljena radna snaga tajkuna bliskih vlasti.

Politiku „izmaknutih merdevina“ (kako ju je definisao Noam Čomski u knjizi „Snovi i nadanja“), ne prihvatam. Uvođenje zakona i pravila od strane klase na vlasti koja je pljačkom društvene imovine, korupcijom i nepotizmom prigrabila sebi to pravo. U svim segmentima. Plastično rečeneo – lopov hvata lopova. Izmakli su nam ljestvice društvenog napredovanja i oni nam propisuju naše zakonski poželjno ponašanje. Zovu se socijalisti, a zastupaju neoliberalizam. Zamjenom teza nameću strah nama koji nemamo nikakve krivice. Osim te što ovakvi kakvi jesmo ćutimo i trpimo. I dobro je da nas puštaju da trpimo. Dok nas trpe. Naše je samo da im što manje smetamo. Briga njih i za nacije, jezike, crkve i države. To su koske samo za nas. Oni se klanjaju zlatnom teletu.

Pitanje svih pitanja jeste – gdje je prag tolerancije ovoga naroda? Gdje stanuje duša u svakome od nas koji se svih ovih godina ponašamo kao kmetovi na tuđem posjedu? Zadovoljni svojim mizernim platama, uplašeni da ne izgubimo i to malo što imamo.

Zvona su davno odzvonila, i to kako kome.