Manjine - ikebana na stolu vlasti

Najduhovitiji vic koji sam čuo poslije neuspjeha crnogorskog predstavnika na pjesmi Evrovizije bilo je opravdanje "da je uspjeh loš zato što organizator nije želio da čeka rezultate glasanja iz Rožaja".

Iako je riječ o pjesmi i zabavi i lucidnom tumačenju naše izborne zbilje, ipak ne mogu da odolim unutrašnjoj tjeskobi a da ne primijetim da su manjine u Crnoj Gori uvijek ličile na ikebanu (bilo da služe za dekoraciju mirisima različitih cvjetova, bilo da se poput osušenog cvijeća bacaju u kantu za smeće onda kada dekoracija, više, nije potrebna). Da mi ne bi spočitavali da sam se kasno sjetio, jer sam slovio kao najgorljiviji promoter "multietničkog, multikulturnog, multi..." društva u Crnoj Gori, odmah ću odgovoriti da je sve to tačno i da se i pored svakodnevnog prebacivanja ne odričem niti jednog stava izgovorenog u korist promocije suverene i nezavisne Crne Gore, odnosno Crne Gore svih njenih građana, ravnopravnih građana pred zakonom i građana " jednakih šansi".

I dalje tvrdim da je Crna Gora mogla biti primjer harmoničnog multinacionalnog društva iz jednostavnog razloga što su "manjine" bile "najpouzdaniji dio" većine za nezavisnost" i može, danas, da priča što god ko hoće, ali se zna da su manjine devedesetih bile jedini suguran azil i logistika rijetkim zagovornicima crnogorske nezavisnosti. Uostalom, to je bio najjači adut, promotorima crnogorske nezavisnosti u međunarodnoj javnosti, a klubovi dijaspore (u kojima skoro da nije bilo etničkih Crnogoraca, izuzev časnih izuzetaka koji se svi mogu staviti u poveći kombi, koji nijesu bili u "srpskim klubovima") i tada promovisali neke druge ideje.

Moram, sa nelagodom, priznati da nemam odgovor na brojna pitanja onih koji danas dolaze u svoj zavičaj, podsjećajući da su žrtvovali vrijeme, novac i sigurnost pomažući ostvarenje ideje za koju su s pravom mislili da će ih učiniti konačno ravnopravnim, poštovanim u uvaženim građanima zajednice za koju su se toliko žrtvovali. Upotrebljavam termin "manjine" s pravom označavajući dijasporu iz Crne Gore, jer je poznato (istina niko nije htio to da provjeri), da je među iseljenicima iz Crne Gore preko 80% onih koji pripadaju nekom manjinskom narodu.

Zašto bi ovo trebalo da bude važno? Pa, ako ni zbog čega drugog, možda zato što su najnerazvijeniji krajevi u Crnoj Gori upravo oni u kojima manjine čine većinu stanovništva, pa bi se očekivalo od pametne vlasti da tu okolnost iskoristi tako što će omogućiti onima, koji su velikim dijelom "pobjegli" od "blagodeti raznih vlasti" da se " vrate", tako što bi kapital investirali u mjesta iz kojih su "pobjegli". Znam da nije mali broj onih koji će ovo osporiti tvrdnjom da nema takvog koji je do sada nešto uložio i da je priča o kapitalu dijaspore "prazna priča", ali ne treba zaboraviti da su ti ljudi uglavnom uspješni u sredinama koje su pravno, kulturno i civilizovano uređene. Naravno, preko noći se ne može postati Luksemburg, Švajcarska i SAD i toga su svjesni i iseljenici, ali se može uraditi mnogo toga što bi ih motivisalo da razmišljaju o tome.

Uostalom, da li je iko ikada, izuzev političkih posijela uz govore, jagnjetinu i folklor, poveo ozbiljan razgovor na ovu temu? U redu, nema mnogo onih koji imaju milione, ali ima na hiljade onih koji bez problema mogu odvojiti od 1-10.000 eura. To se valjda u ekonomiji zove AD, a u politici ekonomski patriotizam. A oni su ga dokazali kada je bilo najteže. Pa zašto ne bi u uslovima kada bi to bilo normalno? Problem je u tome što ovo društvo nema adrese za rješavanje tih pitanja, već neke " katakombe" na kojima piše DPS, SDP, BS i slično, pa su ljudi zbunjeni jer tamo gdje žive i rade takve "firme" se ne vide, ili bar oni ne znaju za njih.

Hvaliti se partijskom politikom u odnosu na ljude kojima nijesi omogućio da se upišu na redovnim popisima stanovništva, kojima si oduzeo biračko pravo (izuzev "fantoma" u biračkim spiskovima koji služe kao "rezerva" koja se aktivira po potrebi) plitkoumno je, kratkovido strančarenje. Odbijanje bilo kakve mogućnosti da se ovi ljudi uključe aktivno u institucije društva svodi ih na brojeve za manipulaciju. Čak je odbačena svaka inicijativa da se uključe kroz razne forme u rad manjinskih nacionalnih savjeta, iako bi to bila najbezbolnija forma njihovog uključenja. Jasno, protiv su bile stranke koje savjete žele samo kao ikebanu.

Neke, ne više kao ikebanu vlasti, već svoje stranke. Kako to izgleda svjedoči primjer sa izbora jednog nacionalnog savjeta koji kontroliše jedna stranka maniine. Da bi obezbijedila stranački besprekorno čist sastav savjeta, "elektorima" (stranačkim aktivistima kojima je ta pozicija obezbijeđena zloupotrebom potpisa sa stranačkih lista) je bio podijeljen "spisak" onih koje treba da zaokruže. Jedan "pismeni" elektor to nije umio da pročita, pa je zamolio kolegu koji je sjedio do njega da mu pomogne. Ovaj pošto nije bio iz njegove stranke, a vidjevši da ga nema na " spisku" za izbor za člana savjeta, mu je "ukrao" listić. Danas je taj "listić" samo jedno od svjedočanstava koje treba okačiti na ikebanu koja sve manje miriše.

Da ne bih bio demantovan, od onih koji se "prepoznaju i ne daj bože bio tužen za "duševne bolove", moram naglasiti da su u taj savjet ušla "trojica" koji nijesu članovi te stranke, ako se ne pomene jedan od njih koji je bio potpredsjednik. Da spasim dušu davno sam se "distancirao" od takvih, mada priznajem "kriv sam za ikebanu". Istina, znam i to da će mi prebaciti da su me baš oni "svojevremeno izglasali za predsjednika" i da mi to tada nije smetalo. Priznjem, nije, sve dok nijesam vidio da ne podnosim miris "ikebane" jer sam morao začepiti nos. Ipak je časnije gaziti po trnju, nego se kititi takvim "cvijećem".

( Šerbo Rastoder )