Nužda zakon mijenja: Investitorima u susret

Ko je, veli, kriv?

Svi su, rekoh, krivi...

Kriv je gospodin Veselin Grbović, predsjednik Opštine Nikšić, zato što smatra da su flagrantna odstupanja od projekta rekonstrukcije Doma Revolucije (DR) u NK - iza kojega stoji švajcarsko-slovenački autorski tandem: Simon Hartman(Simon Hartmann) i Boštjan Vuga - nešto što se jednostavno podrazumijeva. Najsmješnije je zapravo što Grbović ne nalazi ništa čudno u činjenici da Hartman i Vuga - kao autori projekta - nisu konsultovani po pitanju pomenutih odstupanja - vrlo ozbiljnih odstupanja - i da su time Hartmanu i Vugi uskraćena prava - autorska prava - koja bi im bila apsolutno priznata u Švajcarskoj ili u Sloveniji - i u svim drugim uređenim državama.

Ako je vjerovati gospodinu Grboviću - a nije mu vjerovati, barem ne bezrezervno - interesovanje investitora po pitanju zakupa prostora unutar veličanstvene ruine u samom srcu tvrdoga grada pod Trebjesom - višestruko nadilazi i najoptimističnija očekivanja - tako da model 10+20+70 (arhitektura.mrt.gov.me) - iza kojega stoji pomenuti švajcarsko-slovenački dvojac - ne pije više vodu.

Taj model nije (bio) ništa osobito, da se razumijemo - ali jeste (bio) korektan. Čak je (bio) i dopadljiv - sviđala mi se, recimo, reinkarnirana ideja o DR kao svojevrsnom habu (hub - centar aktivnosti, osovina oko koje se sve vrti, fokusna tačka društvenih zbivanja - u ovom slučaju). Ali se ipak, eto, ispostavilo da taj model nije (bio) realan - da je taj model (bio) tek pucanj u nebo. I sve bi bilo u redu da u međuvremenu nije izrađena projektna dokumentacija - da nije izrađen glavni projekat - i to baš na osnovu modela 10+20+70 - i da se nije krenulo u realizaciju. A onda je Grbović u jednom trenutku pribjegao onoj narodnoj: nužda zakon mijenja - jer očigledno nije bilo moguće uskladiti postojeći glavni projekat sa preferencijama investitora - koji su naknadno, nakon što je urađen glavni projekat i nakon što su počeli radovi, pokazali interes za zakup prostora unutar DR. I umjesto da Grbović u tom trenutku konsultuje autore projekta, riješio je da nastavi da dere na svoju ruku - drastično odstupajući od projekta - očigledno u želji da pozitivno odgovori na preferencije investitora koji su zakasnili na zabavu.

Kriv je i autorski dvojac - krivi su Hartman i Vuga - zato što su dozvolili da budu, kako kažu, “potpuno isključeni iz realizacije projekta obnove (DR - op.a.), iako je u smjernicama jasno naznačena neophodnost da budu konsultovani”. Nije to smjelo da im se desi.

Kriv je i Marko Mušič - autor originalnog projekta DR - jer nije uzeo u obzir činjenicu da su NK i CG vrlo specifični (paranormalni) realiteti - gdje je sve pod znakom pitanja - osim političke moći - koja je neupitna. Mušičev svesrdni pokušaj da pozitivno odgovori na sve političke odluke redom - na sve zahtjeve nalogodavaca, da ne kažem investitora - koliko god ti zahtjevi bili apsurdno pretjerani - u neku ruku jeste vrijedan (profesionalnog) priznanja. Problem je što ovdje političke odluke nikada i ni na koji način ne obavezuju one koji ih donose. Odgovornost - kao jedna od temeljnih premisa demokratije - nikada nije zaživjela na ovim prostorima. U tom kontekstu, Mušičev DR, ako mene pitate, nikada nije bio ništa drugo do veličanstveni spomenik neodgovornosti - temeljnoj odrednici svih ovdašnjih društveno-političkih ustroja redom.

Hartman i Vuga takođe snose dio te krivice - nazovimo to insistiranjem na očigledno neodrživom konceptu - jer su se, sa svoje strane, jednostavno nadovezali na Mušičevu onostranu formu čitavom serijom vrlo duhovitih, na momente čak i vickastih kompromisa - ali smo definitivno ostali uskraćeni za temeljitiji pristup koji bi rezultirao dubljim uvidima u aktuelne realitete - kako na nivou NK, tako i na nivou CG. Sve u svemu, oba projekta - i originalni Mušičev i ovaj posljednji - Hartmanov i Vugin - funkcionišu tek na rudimentarnom nivou - na nivou studentskog rada.

Činjenica da su se oba raspala pri prvom sudaru sa realnošću - govori u prilog netom iznijetoj tezi.

Kriv je i gospodin Pavle Radulović, ministar održivog razvoja i turizma - jer u ovoj državici (tiny country - rekao bi Tramp) ipak postoji nekakav zakon o izgradnji objekata, postoje čak i nekakvi podzakonski akti, propisani su i neki postupci, definisane su i neke procedurice, donose se i nekakva rješenja - a tu je i tzv. Direktorat za inspekcijske poslove i licenciranje pri Ministarstvu održivog razvoja i turizma (MORiT) - tako da je neshvatljivo - van pameti je da se u fazi realizacije projekta - izvođenja projektom predviđenih radova - dešavaju ozbiljna odstupanja od projektne dokumentacije - i to bez saglasnosti autora - što definitivno nije praksa u uređenim državama - poput Švajcarske ili Slovenije.

Kriva je i kraljica crnogorske arhitekturice i pripadajućeg joj urbanizma, majka naša arhitektonsko-urbanistička... kako li joj bješe ime, falim te Bože... poglavito iz razloga što joj - usljed viška arogancije, a manjka kompetentnosti i odgovornosti - nikad nije palo na pamet da pokuša da probudi CG arhitektonsko-urbanističku struku ugašenu - koja već desetljećima snom mrtvijem spava - ne bi li obezbijedila tzv. širu podršku stručne javnosti za svoje ideje i ideje svojih prijatelja...

A onda se oglasio moj telefon...

Zovu me arhitektice mlade - mnogo mlade, mnogo slatke - da igramo asocijacija...

OK, rekoh, dolazim...

I veli Sanja: Dom Revolucije u Nikšiću!

Da nije, rekoh, Sveto Gavrov Popović?

Nije, veli Sanja. Pazi sad dobro: Glavna!

OK, rekoh, moram da vam objasnim - i dodatno pojasnim - neke stvari. Upravo iz razloga što ste mnogo mlade i mnogo slatke - a i drage ste mi neizmjerno...

Prvo, nikad ona nije bila glavna - ali jeste potezala u pravcu aktiviranja DR u jednom periodu - i to svojski - moramo joj to priznati. Recimo da je počela da poteže 2013. ili 2012. godine - vjerovatno i ranije - u vrijeme kada je DR bio u nadležnosti Ministarstva kulture, sporta i medija - odnosno ministra Branislava Mićunovića - i potezala je sve do novembra 2016. godine - do okončanja njenog angažmana u MORiT. Sav taj njen angažman oko DR moramo posmatrati u kontekstu njene briljantne, ali nikada do kraja zaokružene ideje o “valorisanju”, kako je govorila, pojedinih arhitektonskih ostvarenja na tlu današnje Države CG nastalih u vrijeme socijalizma - u vrijeme Republike CG. To su vam ta njena “Prikrivena blaga” - Treasures in Disguise. Najpodesniji za valorizaciju joj se učinio upravo DR - iz razumljivih razloga, ne bih ulazio u detalje ovom prilikom - ali odriješene ruke nije imala - ni u jednom trenutku, molim vas.

Drugo, ona nikad...

Ne mogu izdržat a da ne pomenem, prekide me Svetlana, da je uspjela da izbaci Marka Mušića iz svih kombinacija. Mušić je autor originalnog projekta DR, a ujedno je i autor detaljnog idejno-programskog projekta prenamjene i revitalizacije DR iz 2008. godine - što će reći da joj je ipak bilo od ruke, što bi se reklo. Imala je ona dosta prostora da zamahne...

A onda se opet oglasio moj telefon...

Dunjica...

Naravno Dunjice, rekoh, evo, već trčim, polijećem, letim...

Izvinite drage moje...

Nastavak u narednom, ili u nekom od narednih brojeva...

( Borislav Vukićević )