Obične stvari

Đelmaš nas je puno pozdravio

Simbolički govoreći, Crna Gora je u prestrukturiranju svoje privrede ostala u koordinatama dva kabla: onog podmorskog A2A i bakarnog kabla sa mosta Blaža Jovanovića

0 komentar(a)
23.08.2013. 10:34h

Ko je prije dvadeset pet godina mogao i pomisliti da će nekadašnji ljevičari postati desničari i obratno. Ni u svijetu, a ni kod nas, odavno više ništa nije „u libeli“. Svijet se polako naginje na jednu stranu, najčešće zaboravljajući strašna iskustva proteklog vijeka, počev od Veljeg rata do tužnog jugoslovenskog kraja.

A na kraju tog vijeka, prije dvije i po decenije, doajeni današnje vlasti posjećivali su crnogorske gradove ubjeđujući ljude u nužnost raskida sa dogovornom ekonomijom i zaduživanjem zemlje, sa poraznim efektima uravnilovke i ograničavanjem preduzetničkog duha, sa jednopartizmom i nesmjenjivošću ljudi na vlasti… I danas se lako saglasiti da je većina tih zamjerki bila na mjestu. Zato se činilo da će sa promjenom vlasti ubrzo sve biti drugačije. Promotere nove razvojne filozofije je put najzad nanio na Cetinje, gdje su, prema pričanju očevidaca, u prepunoj sali izložili svoj politički i ekonomski program.

Jedan zbunjeni Cetinjanin na kraju je riješio da postavi pitanje. „Pažljivo sam vas slušao, počeo je, i ništa vas nijesam razumio, pa ’oću da vas pitam ovako: ja živim u Donji Kraj i imam malu platu od koje ne mogu živjet’. Kuća mi vlaži, pa mi je žena oboljela na pluća. Bojim se da će mi i dvoje đece oboljet’, pa me zanima što za mene i moju famelju znači to što vi pričate?“ Smjesta se negdje iz ćoška sale čuo karakteristični cetinjski odgovor: „E, ovi će te dokrajčiti!“

Ne može se, ipak, reći da proteklih dvadeset godina nisu predstavljale i napredak u pojedinim oblastima života. Ali, u isto vrijeme je nestalo previše radnih mjesta, a velelepna gradnja za tržište svakako nije popravila stambene uslove radnika. Djecu radnika, pak, počele su da muče druge brige. Ukoliko su završili fakultete, možda su danas među više od osam hiljada nezaposlenih visokoškolaca.

Možda je čak bolje da se nisu ni školovali, jer se protekle godine tražilo najviše polukvalifikovanih i nekvalifikovanih radnika, a i to mahom iz regiona. A pošto se armija zaposlenih u državnoj administraciji slabo osipa, i dalje se „ganjaju“ raznorazni menadžmenti, pravo i ekonomija, koji će nekima, kad se potegnu veze, donijeti kakvo takvo uhljebije. Ako ni toga ne bude, zbog djece i nezaposlenosti će se sve šire otvoriti jeziva „Pandorina kutija“, kao u slučaju zviždača Brajuškovića.

Sa sve slabijom industrijskom i ostalom proizvodnjom, sve je manje raznolikih profesija. Ipak, i to se događa - da naši mladi završe prestižne prirodno-naučne fakultete sa odličnim referencama. Ipak, put do zaposlenja u voljenoj domovini nije lak. Tako je mlada hemičarka nakon poslijediplomskih studija u Americi uzaludno čekala na mogućnost da radi u Montefarmu. Primljeni su ljudi neodgovarajuće struke, a ona je potražila posao u susjednoj državi.

Smjesta je primljena, a od svega joj je, kaže, najteže palo kad su je pitali čime se njena porodica zamjerila državi kad je nisu primili sa takvim referencama. Druga djevojka, koja je zbog mjesta rođenja u prilici da ima dva državljanstva, nije u svojoj zemlji dobila prestižnu stipendiju za doktorat u Engleskoj. Dobile su je manje kvalifikovane osobe, ali je upravo ona u susjednoj državi bila prva na rang-listi.

Simbolički govoreći, Crna Gora je u prestrukturiranju svoje privrede ostala u koordinatama dva kabla: onog podmorskog A2A i bakarnog kabla sa mosta Blaža Jovanovića. U vezi sa onim prvim, Država je dobila još jednu prijetnju vrtoglavim odštetnim zahtjevom. Zbog toga što su građani ukrali bakarni - most je ostao u mraku. Ukoliko je moguć prvi slučaj, neminovan je drugi. Riječ je o tragičnom raskoraku između građana i države, koju oni očito ne vide kao dobar servis i siguran životni okvir, već kao odmetnutu silu koju smiju varati i potkradati na svakom koraku.

Crna Gora ne ide dovoljno sigurno stopama održivog ekonomskog i društvenog razvoja. Često nam se događa da uludo trošimo i ljude i resurse, zaboravljajući da uspješan rast mora imati i etičku komponentu. Pošto nezadovoljstvo narasta poput uskvasalog tijesta, neminovno je očekivati burnu političku jesen. Kratkotrajna ljetnja turistička „transfuzija“ neće biti dovoljna da nahrani sve siromašne i sve veću armiju nezaposlenih. Ako bi se aktivirali i svi odštetni zahtjevi, ne bi bilo prilike za racionalan pristup problemima, ni među građanima ni među onima koji su prije dvadesetak godina obećavali promjene.

Ko zna gdje je sada onaj zabrinuti Cetinjanin, je li mu živa žena i šta mu rade djeca. Krajnji je trenutak za popravke i to združenim snagama, bez „pedaliranja“ mržnje i straha na sve strane i izmišljanja opasnosti od kojekakvih prekrajanja granica.

Opet u cetinjskom duhu, trebalo bi krenuti „po kuća“, kao u onoj reklami Buksovaca: „Prošlih dvadeset pet godina nije bilo dobro. Bratsko izvini. Ove godine: vodokotlić - gut i voda za sve vas.“ A onda, nakon obavještenja da nas je „Đelmaš puuuno pozdravio“, možda i zapitati gdje „stanuje“ gotovo sedamdeset procenata građana koji su prema posljednjem istraživanju nezadovoljni ekonomskom situacijom svog domaćinstva, umjesto što im se najavljuje novo stezanje kaiša.