KONTRAPERCEPCIJA

Arhiv

Ulazeći u činjenice koje čuva Gradski arhiv, današnja vlast Herceg Novog mogla bi smanjiti aroganciju, a djeca koja pohađaju škole u tom gradu, budući građani i građanke, saznati što im je činiti ubuduće

1 komentar(a)
21.08.2013. 12:43h

Između dvije stvari koje pišem moram da napišem i treću. Takvo je vrijeme, nije za jednokanalce. Više od toga, imam tu sreću da sam rođena u Boki, i da sam odrasla, u dva grada, Kotoru i Herceg Novom. Gradovi su mi dali mnogo, posebno pojedinci i pojedinke, koji su te gradove činili i čine i danas mjestima za život, uprkos lošim gradskim politikama i sveopštim prilkama.

Kako bilo, oni su mi s puno ljubavi i znanja, pomogli da se opremim dovoljnom dozom kritičke misli i dovedem u vezu nevidljivost kolektivne memorije sa rušenjem Hotela Crna Gora, kojem je prethodilo rušenje mosta u Mostaru, ili paljenje Vijećnice u Sarajevu, paljenjem kompletne dokumentacije Balkana. Dakle, produžena ruka rata u slici i prilici programa pljačkanja i arogantnog i bahatog odnosa u čast kapitalu. Ti voljeni, uticali su na moj život, neki su ga i odredili. Te tako je potraga za pojmovima kojima nisam znala značenje, iziskivala napor i moj i mojih pedagoga da mi nađu izvor, da mi ukažu na mjesto i da me osposobe za put traganja po dokumentima, kako bih mogla graditi svjetove u glavi i čuvati ovaj u kojem živim.

Što se tiče ova dva grada koje pominjem, oni imaju deponovano pamćenje u središtima do kojih, bojim se, ne umiju da stignu domicilni, a ne brinem za turiste. Teško da radoznali i upućeni mogu doći do gradskih biografija, a da se dobro ne zamislimo kamo da ih pošaljemo, jer Arhiv, makar u Herceg Novom, nije popularan kao kafići, supermarketi, tržni centri - ti preispoljeni reperi neoliberalnog pljačkanja, što materijalnog što duhovnog. Uprkos tome, staro zdanje je reprezentativno. Gradski arhiv je tačka s koje se polazi, s koje se ulazi u grad. To je lična karta, legitimacija koja mora biti vidljiva i dostupna, to su jedinstveni matični brojevi grada. U njima obitava bagaž koji čeka nas da nastavimo. I ta mjesta svjedoče ko smo bili, uče gdje i u kom smjeru idemo.

Putujući po svijetu, jednom sam naišla, u jednom gradu na sjeveru Evrope, na Gradsku kuću po kojoj se mjeri, uzduž i poprijeko, razbaškareno i razmaženo, na arhipelagu, grad Stokholm. Znate odmah o čemu se radi, kada se pogleda na grad samo u jednoj slici - Gradske kuće. Pogled u ponos - uz ovo zdanje grad raspolaže elegancijom svakog ćoška i ulice. Ljubav prema svom gradu u Švedskoj se ogleda u znanju ljudi o mjestima na kojima žive, ljepotama koje čuvaju i motivima da ih čine još boljim.

Vraćam se s Baltika u Boku, na Jadransko more, toplo, sjajno i pitomo (ovih dana i nije baš tako u blizini Tivta), u Herceg Novi u središte grada - Arhiv grada Herceg Novog. Koliko znaju što i kako se čuva u mjestu kolektivnog pamćenja? Ljudska djela i grad govore o vječnosti, neprolaznosti, deponovana su u te tamne i hladne utrobe, iz kojih nas vrijeme opominje da ne budemo previše gordi, previše sigurni da svijet počinje sa nama. Neodgovorna politika u kojoj sidro, po pretpostavci, ošteti cijev pa se sadržaj kanalizacije izliva u more, ili KAP - koji nas guta kao crnu rupu ili turizam koji se oslanja na kruzere koji ostavljaju sve i sva u vodama našeg mora, proizvodeći više štete nego koristi, ne bi mogla da bude izabrana, više nikada a ne da gospodari našim životom dvadeset godina. Da su oni koji vode politiku, posjećivali ova mjesta i učili, znali bi što im je činiti makar to bila i ostavka.

U Arhivu grada sjedjela sam i čitala iz dokumenata koje čuva, sve ono što bih da nije bilo tog čitanja, mislila da je izum XX vjeka i mog kratkotrajnog, ograničenog sjećanja na vrijeme. Ulazeći u činjenice koje se tamo čuvaju, današnja vlast ovog grada mogla bi smanjiti aroganciju, a djeca koja pohađaju škole u Herceg Novom, budući građani i građanke, saznati što im je činiti ubuduće. U Arhiv ulaze malobrojni zbog struke ili posla dok izostaje adekvatan tretman i pomoć gradskih vlasti. Njihova uspješnost mjeri se ovakvim odnosom. Naša zainteresovanost i ponos mjestom gdje živimo takođe. Rođena i odrasla ovdje, uprkos svemu što znam o prostoru gdje živim, najjači ton dolazi sa kraja XX vijeka kada je zločin počinjen u ime nas svih upisan u istoriju Herceg Novog.

Nije jednostavno reći odakle dolazite kada putujete po komšiluku. Informacije sa imenima i dokumenta o tom zločinu jesu dio legitimacije nas samih. Dovoljno je jednom da smo bili loši domaćini. Odbijanje gradskih vlasti da u kolektivnu memoriju utisne pomen u vidu ploče na kojoj bi pisalo da smo gostoprimstvo pretvorili u zločin, produžena je ruka programa ubijanja u kojoj su svi krivi i niko nije odgovoran. Taj standard nerijetko vidimo na našim ulicama koje su nekada umjele da nas opijaju mirisom magnolije ili bilo kojeg izdanka rijetkog bilja po kojem je Herceg Novi bio prepoznat. U Arhivu grada buduće generacije moraju naći informaciju koja opominje koliko treba raditi na kulturi mira da bi se izbjegle greške prema čovjeku i napustio program ubijanja.

Arhivu HN nedostaje veći prostor u kojem bi bile izložene i dostupne godine života grada. Nedostaju sredstva da se ta građa dalje sređuje i adekvatno čuva. 631 godina života mora imati vidljiviju, reprezentativnu i kvalitetniju, i sa mnogo više pažnje i truda uređenu budućnost. Veliko pravo stoji iza ovih godina da se zna više i bolje, da se odloži površnost i neozbiljnost, da se u tom naslijeđu kojeg smo svi korisnici. Lice šest stotina i tridesetjednogodišnjeg mladića u ogledalu njegovog Arhiva mora biti prisutnije i uticajnije, i ne samo kao mjesto gdje ćemo se predstavljati, već mjesto gdje će se učiti i raditi preuzimati odgovornost tako nephodna za uspravano postojanje. I razvijati ljubav prema prostoru u kojem živimo. Sadašnja anarhična situacija je više od devastacije, iako čuvam sjećanja. A odavno znam da nam je rušenjem Hotela Boka i gubitkom njegovih sjena i hlada, krenulo naopako. Zahtjev da se odredimo prema mjestu gdje živimo ide preko pune pažnje i korisnog plana i podrške lokalne uprave jednoj od grana na kojoj sjedi – Arhivu i onima koji rade u njemu. Zaposleni u Arhivu nemaju tu sreću da ih gradski oci, javni djelatnici…, opsjedaju, ne daju im mira, uzurpiraju im vrijeme koje ovdje ima nekoliko dimenzija. Odnos u kojem gradska vlast stoji okrenuta leđima Arhivu grada govori više o politici našeg vremena i o nama samima. Nekadašnji Providur grada Herceg Novog znao je gdje đavo spava, znao je ulaz i izlaz novca, što je ko uradio i uredio u gradu, ko se napio i ko je operisan, ko je rođen i koliko je cijena svakog artikla… Znaju li danas, oni koji čine vlast kuda vode ovaj brod star 631 godinu? Ukoliko imaju nedoumica neka odu do gradskog Arhiva, reći će im se.

Autorka je psihološkinja

P. S. Prijetnje smrću i zastrašivanje novinara, potop nepravde, incident u Kotorskom zalivu koji je izazvao kruzer, izlivanje kanalizacije, ubistva, šverc, siromaštvo, dužničko ropstvo, utjerivanje u vojne saveze na silu, vlast koja se bavi sopstvenim interesima, samo naizgled nisu u sadržaju ovog teksta.