Studija o Isusu: Čovjek koji ne donosi mir

Studija Reze Aslana, zanimljiv doprinos istorijskoj kontroverzi oko Isusa Nazarećanina

103 pregleda88 komentar(a)
03.08.2013. 17:58h

(Zelot: Život i vremena Isusa Nazarećanina - Zealot: The Life and Times of Jesus of Nazareth, Reza Aslan; Random House, New York, 2013)

Reći da tzv. Hrist, odnosno Isus Nazarećanin, nije čudotvorac kako je inače predstavljen u Novom zavjetu, u 21. vijeku ne bi trebalo da ostavi mnogo posljedica na današnji hrišćanski živalj.

Ipak radi se o temi koja još uvijek zaokuplja većinu teoloških debata gdje samo oni najhrabriji mogu da se odvaže da naprave korak dalje i objave studiju o Isusu kao o običnom smrtniku.

U stvari, to se svako malo događa tokom više od posljednjih stotinjak godina, i ono od čega prirodno strahuju hrišćani jeste pomisao da, u nedostatku natprirodnih moći, na čijim temeljima inače i počiva hrišćanstvo (spas posredstvom vjere u Hrista koji je umro i potom vaskrsnuo), postoji šansa za korjenitim razvrgnućem čitave ideologije - što je, naravno, u potpunosti nezamislivo, osim možda u nekoj satiri Gora Vidala.

Politički kontekst

Sekularni bestseler Reze Aslana, Zelot, drugim riječima njegovo viđenje Isusovog života unutar političkog konteksta vremena u kom je živio, nesumnjivo je i napisan sa namjerom da podigne prašinu, a možda i da zabrine; iza njega svakako stoji velika izdavačka kuća i hrpa intervjua u prominentnim medijskim emisijama.

Isto tako, ako uzmemo u obzir dobrodošlu mogućnost, pa i slobodu, bilo kog čovjeka iz 21. vijeka da barem nakratko sagleda jednu apsurdnu praiskonsku priču i sa druge strane, Aslan se ipak našao pod udarom onih ortodoksnih hrišćana koji o promjeni svog mišljenja jednostavno ne žele ni da razmišljaju. Recimo, u intervjuu na američkom kanalu Foks, vidjećemo da voditeljka prosto nije u stanju da pojmi kako jedan musliman - znači, istoričar, akademik i profesor religije - može uostalom da piše o tzv. Hristu.

Foto: Patheos.com

Današnji hrišćani očigledno ne mogu da shvate da neko ko ne vjeruje da je Isus bio božji sin (u knjizi, titula 'hrista', odn. mesije, nažalost neće biti uzeta zdravo za gotovo) uopšte i smije da piše o ovako rigoroznim stvarima, bez obzira na stečeno obrazovanje.

Iako rođen u Iranu, Reza Aslan je, nakon preseljenja u SAD, vaspitan u hrišćanskom duhu i tokom posljednjih 20 godina, između ostalog, došao je do doktorata u istoriji religije. Reklo bi se da se ne radi baš o "običnom" muslimanu, ali da je zato bespogovorno u pitanju čovjek koji je, kako i sam priznaje, opsjednut životom ličnosti pod imenom Isus iz Nazareta.

Da pojasnim da Aslan ovdje u stvari ne čini nikakav revolucionaran korak, koliko zapravo nastavlja tradiciju koja seže od njemačkog luteranskog teologa, Rudolfa Bultmana (1884-1976), i još jednog luteranca, filozofa i nobelovca, Alberta Švajcera (1875-1965), koji su još onda odlučili da istu stvar sagledaju i sa druge strane.

Naposljetku su manje-više utvrdili da čovjek samo može da naglasi nesigurnost svekolikog znanja vezanog za život i rad istorijskog Isusa, a time i za čitavo porijeklo hrišćanstva. Trebalo je i onda da prođe određeno vrijeme prije nego što se ovakvo, inače veoma kontroverzno gledište, usadilo u hrišćansku svijest. Vjera je jača i od istorijskih dokaza.

Razapinjanje, kazna za pobunjenike

S druge strane, zanimljivo je što velike izdavačke kuće još uvijek odbijaju da štampaju drugu stranu iste debate, a to je da je Isus Hrist u potpunosti mitska ličnost. A da se radi o validnom konceptu, potvrđuje i sam Aslan. U namjeri da ne opterećuje čitaoca ovom debatom, autor u predgovoru piše: "Za svaki dobro provjereni, marljivo istraženi i eminentno autoritativni argument o (postojanju) istorijskog Isusa, postoji podjednako dobro provjereni, podjednako marljivo istraženi i podjednako eminentno autoritativni oponirajući argument".

Ovakva izjava validnog istoričara i profesora teologije, ma koliko arbitrarna u neku ruku, uvijek je dobrodošla baš zato što je previše slobodoumna za njegovu vokaciju, s tim što to, makar i sa materijalne strane, to i dalje ne navodi popularne izdavačke kuće da se pozabave tom nadasve fascinantnijom stranom teološke debate.

Zapravo, početkom naredne godine će se u "peer review" britanskoj akademskoj izdavačkoj kući, Sheffield-Phoenix, čija su izdanja nažalost pretjerano skupa, pojaviti knjiga Ričarda Kerijera, O istorijskoj validnosti Isusa. U njoj će Kerijer uz pomoć provjerene istorijske metodologije putem koje će pokazati kako se neki istoričar može lišiti svake predrasude i pristrasnosti, dokazati da je Isus Nazarećanin u potpunosti mitska ličnost, i ovo će sigurno biti presedan kad je u pitanju "ozbiljno" izdavaštvo.

U to ime uskoro bi valjalo predstaviti posljednju Kerijerovu knjigu, Dokazati istoriju: Bejesova teorema i potraga za istorijskim Isusom (2012); ona stoji kao uvod u ono što ćemo naći u naslovu koji tek treba da bude objavljen.

Za razliku od Kerijera, Aslan je vlastito vjerovanje u istorijskog Isusa, prikazano kroz brojni bibliografski materijal, inkorporirao u ekstenzivne bilješke na kraju knjige, ali mislim da njegovo vjerovanje da je moguće preko prilično kontradiktornih i faktualno nepotkrijepljenih sinoptičkih jevanđelja realno suditi o pravoj istoriji u ovom slučaju ne treba preispitivati.

Takođe ne vrijedi pisati koliko su šturi podaci o Isusovom žitiju, a naročito kad se radi o informacijama u koje vjeruju hrišćani. Aslan jednostavno polazi od pretpostavke da, ako o Isusu ne znate ama baš ništa osim pojedinosti da je naposljetku razapet na krstu, biće vam dovoljno da shvatite ko je on.

Naime, raspinjanje je bila kazna koju je Rim namjenjivao samo optuženim za zločine protiv države: za pobunu i oružane ustanke, za izdaju i bune; bili su to doslovno jedini zločini za koje ste mogli biti razapeti u Rimskoj republici. Lopovi koji su razapeti pokraj Isusa nisu bili lopovi (u engleskom prevodu 'Marka'); grčka riječ "lestai" ne znači lopov, već "bandit" što pak više odgovara Daničićevom prevodu "hajduka" kod nas. Dakle, hajduk je standardni termin u Isusovo vrijeme za pobunjenika i ustanika.

Revolucionar, a ne pacifista

Iz priloženog se vidi da Aslan cilja da Isusa predstavi kao revolucionara, a ne kao ubogog pacifistu i donosioca mira, što je inače generalno netačan podatak o Isusu koji crkva odvajkada prodaje iz prostog razloga što se lakše saosjećati s nevinim čovjekom osuđenim na smrt nego s jednim hajdukom ili, na kraju krajeva, neurotičnim megalomanom iz jevanđelja (u slučaju da zbilja pročitate jevanđelja).

Kad smo već kod toga, još jedna naizgled provjerena slika u isusovskom folkloru koju svi imamo u glavi jeste da je rođen u štali, iako se radi o fiktivnoj informaciji koju nećete zateći u kanonizovanim jevanđeljima. Aslanov epigraf načinjen od Isusovih riječi iz "Mateja" 10:34 sa početka knjige utvrđuje intonaciju ove istorijske studije: "Ne mislite da sam ja došao da donesem mir na zemlju; nijesam došao da donesem mir nego mač".

Danas se, međutim, očito lakše saživjeti sa jednim revolucionarem, jer smo se, 2.000 godina docnije, napokon navikli da poštujemo ljude od kojih zna da strijepi čitava država. Iako je to u potpunosti nerealno, u najmanju ruku zvuči dozlaboga impresivno.

Ono što Zelot čini zanimljivim jeste solidno oslikana politička i društvena klima u Isusovo doba, nekih 70 godina nakon rimskog osvajanja Judeje, zbivanja što je okončalo bezmalo jedan vijek jevrejske "autonomije" (kako je zovu moderni istoričari), koju bi moja malenkost ipak prije nazvala kvazi-nezavisnošću. Rimljani su tom prilikom nadomjestili posljednjeg u seriji jevrejskih vazalnih kraljeva guvernerom Poncijem Pilatom, dok je Isus navodno bio u svojim dvadesetim godinama.

Međutim, i Pilat je, kao i njegovi prethodnici, vladao u bliskoj vezi sa aristokratskim svešteničkim porodicama što su kontrolisale jerusalimski hram, a time i cjelokupnu jevrejsku politiku. Ova elita je prigrabila veliko bogatstvo zahvaljujući darovima koje su vjernici bili prinuđeni da ostavljaju u hramu, zajedno sa porezima i dancima. Naime, u provincijama su plemenite porodice koristile poreski i kreditni sistem kako bi prisvajale zemlju siromašnih poljoprivrednika. Takođe su polako usvajali običaje paganskih okupatora.

Tako su siromašni gravitirali prema većim naseljima u potrazi za poslom, ili su se trudili da vlastima što je više moguće staju na žulj. Neki od njih, koje su Rimljani zvali hajducima, pljačkali su bogate (što su često smatrani bogohulnicima) i okupljali uboge i nezadovoljne. Takođe su svoje aktivnosti opravdavali religioznim ciljevima; na taj način, većina je tvrdila da su mesije od boga poslate, svete ličnosti za koje je prorečeno da će vremenom doći da istjeraju strance, da potlačene podignu na bunu, kazne bogataše i Jevrejima vrate obećanu zemlju.

Kreacija Svetoga Pavla

Aslan ne skriva pokušaj da nagađa. Kao što je i sam napisao, teško je staviti Isusa Nazarećanina u bilo koji od poznatih religijsko-političkih pokreta njegovog vremena, zbog toga što se radi o kontradiktornom - ja bih dodao, bezmalo nekoherentnom - čovjeku.

Jednog dana Isus propovijeda nacionalističke poruke ("Matej" 15:24), već narednog širi poruke o izdašnom univerzalizmu ili možda o prisilnom pokrštavanju ("Matej" 28:19), katkada poziva i na bezuslovni mir ("Matej" 5:9), da bi potom zagovarao nasilje i razdor ("Luka" 22:36); ne zaboravimo i nedostatak ma i najpovršnije ljubavi prema majci i braći ("Matej" 12:46-49; "Marko" 3:31-35; "Luka" 8:19-21). Itd.

Pa se postavlja pitanje kako je Isus, taj "vatreni seljačić iz Galileje i židovski nacionalista što je na sebe navukao mesijansku mantiju i pokrenuo impulsivnu pobunu protiv korumpiranog sveštenstva iz jerusalimskog hrama, kao i rimskog okupatora", transformisan u inkarnaciju boga, bića koje je žrtvovalo vlastiti život kako bi mistično iskupilo duše ljudske civilizacije. Ovaj novi Isus, piše Aslan, prevashodno je tvorevina Svetog Pavla, a i njegovih sljedbenika; dabome da Pavle nikada nije sreo čovjeka ali ja zato odlučio da ga slavi kao sopstvenog spasitelja.

Bilo kako bilo, Aslan čak nazire i veliku problematiku u činjenici da Pavlovo pominjanje Isusa u svojim poslanicama nema nijednu nit koja Isusa veže za opipljivo tlo (osim kroz pominjanje tzv. posljednje večere i raspeća) i njegovo žitije na zemlji koje je, mnogo kasnije, opisano u jevanđeljima. Pavla naizgled uopšte ne zanima ono za čim svi jure - istorijski Isus.

Pavlov kosmički "Hrist" je više stanje uma nego bilo kakve iole pojmljive realnosti. No to ne spriječava Aslana da popuni neke praznine i objasni uticaj običnog smrtnika Isusa Nazarećanina na političkoj sceni u ondašnjoj Palestini i koliko-toliko prikaže kako je osvetnički nastrojen nacionalista najedanput transformisan u pacifističkog Hrista, ostavivši svoje poklonike da do današnjih dana diskutuju o njegovoj pravoj prirodi.

Onaj Hrist kog naposljetku "otkriva" Aslan nije isti čovjek kog znaju i kome se dive hrišćani, ali, prema njegovim riječima, jeste jedina ličnost koju nam istorija dozvoljava da sagledamo. "Sve ostalo je stvar vjere."

Galerija

Galerija