Zašto premijer gubi

Samo pola godine nakon što je izabran po sedmi put na mjesto premijera, Đukanović je u ozbiljnim problemima da obezbijedi većinu u parlamentu. Sama po sebi ta činjenica predstavlja veliki poraz za njegovu stranku i njega lično. Podatak da ni pola godine njegov kabinet nije mogao da preživi iskušenja i narasle probleme društva, govori o njegovoj pogrešnoj političkoj procjeni koja ga je navela da se po sedmi put vrati u izvršnu vlast. A svi dobro pamtimo razloge povratka – njegovi poltroni i propagandisti su govorili kako se Šef vraća da uspostavi jedinstvo unutar DPS-a kojeg razaraju sukobi brojnih frakcija i klanova, da obezbijedi nedostajuće strane investicije i uvede zemlju u NATO.

Prošlo je, dakle, tek pola godine, a rezultati po svim pomenutim tačkama su za premijera poražavajući: DPS je u slobodnom padu, ne zna se ko kome o glavi radi, harizma i strahovlada Šefa koji su ranije obezbjeđivali jedinstvo partije, sada više služe za podsmijeh brojnim strujama u DPS-a i oko njega. Koalicioni partner koji je deceniju i po služio bespogovorno Đukanoviću bježi s broda koji tone. Krivokapić koji je majstor političkog preživljavanja, sada i javno i sve učestalije okreće leđa doskorašnjem nezamjenjivom saborcu. Država je preča pa da mi je iz oka ispao, ironično poručuje šef SDP-a.

Slična je situacija i sa premijerovim investitorima: onih sa Zapada nema jer čekaju da se uspostavi vladavina prava, ovi sa Istoka sada traže nove destinacije za velika pranja nelegalno stečenog novca jer im Crna Gora zbog sve većeg prisustva evropske kontrole nije više primamljivo odredište. Treba li tome dodati da jedan broj Đukanovićevih investitora koji su godinama bili značajan izvor prihoda i njegove stranke ali i državnog budžeta, leži po zatvorima ili je u bjekstvu, naslikan na nekoj od Interpolovih potjernica.

U sličnom ćorsokaku premijer se nalazi i u vezi s trećim velikim pitanjem: NATO i članstvo u toj važnoj organizaciji nikad nije bilo dalje. Sada i NATO, kao i EU, traži pravnu državu, demokratske izbore, slobodu medija. Sada i NATO, kao i EU, vidi da je sa Đukanovićem to nemoguća misija. Zato se okreću novim partnerima. Otuda presedan sa Krivokapićevim izborom na tako prestižnu funkciju predsjedavajućeg PS OEBS-a! Presedan u smislu da kandidat jedne tako male i u međunarodnim okvirima irelevantne zemlje ne bi mogao biti izabran na tu poziciju bez lobija i podrške najvećih zemalja svijeta. Đukanović je definitivno prošlost, sada je pitanje kako da se obezbijedi mirna tranzicija vlasti nakon tako dugog perioda nedemokratskog vladanja.

Đukanoviću je zato ostalo da bira samo jedno – da li će biti konstruktivni partner tog procesa tranzicije ili će navući na sebe bijes zapadnih saveznika i prijatelja. A to u finalu vodi ka sanaderizaciji! Ovo je zato možda najdelikatnija situacija u njegovoj političkoj karijeri. Nikad nije bio tako usamljen i nikad bez alternative. Kao sada. Zato njegova molba Krivokapiću da odloži sjednicu parlamenta više djeluje kao potez očajnika, koji kupuje vrijeme, nego kao traženje vremena da bi obezbijedio podršku neke od opozicionih stranaka. Što ne znači da premijer neće narednih dana djelovati u više pravaca. S jedne strane, pokušaće nanovo da privoli SDP koji ga je već više puta odbio po pitanju rebalansa. Kako to ide dosta teško, probaće da uradi baj pas sa nekim iz opozicije. Ali ni tu mu se ne smiješi bolja sreća. Opozicionari su svjesni da bi bacanjem pojasa za spasavanje premijeru koji tone bilo ravno njihovom političkom samoubistvu. Zato i oni drže zatvorena vrata pred Đukanovićem.

Postoji i još jedan mogući epilog – da Đukanović klekne pred Krivokapićem i odustane od svog radikalnog predloga prihvatajući opciju koju SDP jedino podržava. Oni koji bolje poznaju premijera kažu da je to nemoguće očekivati i da se on neće povući pred šefom SDP-a. Onda ostaju izbori kao jedina alternativa. S druge strane, premijer će iskoristiti ovo vrijeme i za intenzivne kontakte sa zapadom, ili, kako bi on rekao osluškivaće signale iz najvećih centara moći. Ovo je možda njegova posljednja šansa da ode u političku penziju kao prijatelj dugogodišnjih saveznika.

Sve u svemu, situacija izgleda prilično izgubljeno za Đukanovića. I to će se vrlo brzo pokazati, na odloženoj ili nekoj novoj sjednici parlamenta. Pitanje je samo kupovina vremena i što bolje pozicioniranje pred izbore koji nas čekaju na jesen. Bez Đukanovića nakon njih. A možda i na njima?

( Željko Ivanović )