Lavirint

Đukanovićevo klatno

Osvrnemo li se unatrag, nije teško primijetiti da se Đukanović kroz čitavu eru svoje vladavine nikada nije okrenuo Crnoj Gori i njenim realnim i životnim problemima. Uvijek je to bila natpolitika, geopolitika, referendumi, državna preuređenja, buđenje naciona, uvlačeći tako “koperfildovski” prosti puk u iluziju da odlučuju o nečem epohalnom i istorijskom

0 komentar(a)
Milo Đukanović, Foto: Boris Pejović
24.06.2013. 09:11h

Kada analiziramo nedemokratska ili apsolutistička društva u pokušaju da anticipiramo njegove „političke“ i svake druge tendencije, prinuđeni smo da se u najvećoj mjeri bavimo, čime drugo, do samim apsolutistom, jer on je država u svim njenim nijansama, manifestacijama i institucijama.

Prema tome, učestalo i nezaobilazno bavljenje Đukanovićem kao egzemplarom svih crnogorskih kretanja i nedaća u posljednjih više od dvije decenije, nije izraz opsesivno-iracionalnih pobuda, kao što se to često može čuti u krugovima bliskim režimu, nego isključivo praktična i nužna potreba u funkciji razumijevanja i spoznaje naše tragične zbilje. („Davati stvarima lažna imena i značenja, znači doprinositi nesreći svijeta“.)

Dramatični rezultati parlamentarnih i predsjedničkih izbora, kolaps ili stečaj posljednjih tragova ekonomije, konfuzija kriminalno-partijskog aparata iz kojeg permanentno ali i indikativno cure neprijatne afere, podstakli su antirežimsko mnjenje, ko zna koji put, da optimistički i smjelo najavi Đukanovićev brzi pad!

Ako prenebregnemo razumljiv interes opozicije koja ovakvim diskurzivnim predviđanjem usporava entropiju u svom razočaranom glasačkom tijelu, moramo se upitati kako danas uistinu stoji Đukanović u sveukupnom kontekstu svoje meta-vlasti.

Situacija, odnosno politička elita u regionu, pogotovo u Srbiji, znatno se promijenila u njegovu korist i svi su pokazatelji da je upravo to teren na koji on sada vješto premješta igru, izbjegavajući grotlo nepovoljnih unutarcrnogorskih prilika koje mu lagano podrivaju i urušavaju kult. Skorašnji Samit 100 biznis lidera regiona u Bečićima, uz više nego topao i prijateljski odnos Dačića i domaćina (starih partijskih drugova-komunista), kao da nam iscrtava konture novog mikro-regionalnog saveza.

Šta je to drugo negoli ponovni skok u manipulativno polje integracionističke emocije kojoj je sklon ovaj prostor?Osvrnemo li se unatrag, nije teško primijetiti da se Đukanović kroz čitavu eru svoje vladavine nikada nije okrenuo Crnoj Gori i njenim realnim i životnim problemima. Uvijek je to bila natpolitika, geopolitika, referendumi, državna preuređenja, buđenje naciona, uvlačeći ''koperfildovski'' na taj način prosti puk u iluziju da odlučuju o nečem epohalnom i istorijskom.

Namjerno ili spontano, nekoliko momenata kao da naslućuju pravac budućeg Đukanovićevog geostrateškog klatna. Predsjednik Srbije, Nikolić, u posjeti Crnoj Gori uvjerava tradicionalno opozicione Srbe da je napokon došlo vrijeme da budu dio vlasti. Boro Krivokapić, intimus našeg vječitog premijera, poručuje da neka nova ''Mala Srbija'' može i treba da dobije izlaz na more preko Crne Gore. Između redova je lako pročitati kakva je ta nova Srbija. Zatim, Prva banka (porodična manufaktura prve familije) nagrađena je u Beogradu, prije nekoliko dana, priznanjem za "Najboljeg biznis partnera 2013. godine iz Crne Gore“. Na kraju, književnici prepoznatljive srpske provenijencije, Ilija Lakušić i Gojko Čelebić, primaju Trinaestojulsku nagradu.

Pa i ta ''posjekotina'' koja zjapi između koalicionih partnera DPS-a i SDP-a mjesecima unazad - nikako da zaraste. SDP-ovo prihvatanje uvećane stope PDV-a i sva cinična i neprincipijelna pristajanja na igrarije oko Elektroprivrede i KAP-a, kao da nam govore da tu nije riječ o ekonomiji nego o nekim „ozbiljnijim koncepcijskim mimoilaženjima''. Svako iskreno približavanje i saradnja su dobri sami po sebi, a kamoli kada se radi o državama kojima je neki vid zajedništva i međusobne upućenosti ishodišna i duhovna potreba.

Tako i Lakušić i Čelebić zaslužuju državnu nagradu, kao što je zaslužuju i mnogi stvaraoci srpskog ili bilo kog drugog nacionalnog korpusa i na prvi pogled to su ohrabrujući procesi. Međutim, kada vidimo ko su pokretači ovih „plemenitih i sabornih“ stremljenja, jasno je da se ovdje radi o ''balkanskoj uniji podzemlja'', potpomognutoj u dobroj mjeri i od briselske administracije.

Sve je spremno za predaju Šarića. Nema ni on ništa protiv toga, čini se. Spremno je i u Crnoj Gori, spremno u Srbiji, a spremno i u Evropskoj uniji. Dogovaraju se samo neki ''sitni detalji''.