STAV

Greška u prevodu

Crna Gora, republika socijalista ima svoju demokratski izabranu skupštinu, koja je u posljednjih 400 dana tri puta raspravljala o KAP-u i donosila zaključke koje poslije recitovanja u skupštinskoj sali više niko nije čitao

52 pregleda0 komentar(a)
Kombinat aluminijuma bazen crvenog mulja, Foto: Anto Baković
18.05.2013. 08:02h

Nema čeljadeta u Crnoj Gori koje ovih dana sa zebnjom ne spomene aluminijum (hemijski znak Al), ili sluša o njemu. Taj metal, prvi put proizveden u Evropi prije skoro 200 godina, nazvan i metal budućnosti, o jadu nas je zabavio, ali još nije pri kako će. Metal crnogorske (sumorne) ekonomske budućnosti.

Aluminijum spada u lake metale, jer je tri puta lakši od željeza, ali, prema crnogorskom kantaru izgleda da je tri puta teži. Za tonu metala potroši se četiri tone (nikšićkog) boksita, 20.000 kilovata struje, a napravi se oko 85 tona otpada. Godišnje se u svijetu proizvede oko 25 miliona tona aluminijuma i uglavnom se sve proda i preradi. Bolećivi Crnogorci su valjda jedini koji ga isključivo prodaju ucijelo.

Kada je prvi put proizveden, aluminijum je bio prava dragocjenost. Zapisano je da je car Napoleon III (prva polovina XIX vijeka) priredio gozbu na kojoj su članovi carske porodice i najuvaženiji gosti jeli priborom od aluminijuma. Ostali su se morali zadovoljiti zlatnim ožicama i pirunima.

Aluminijum u prodaji dostiže cijenu od 1.000 do 2.000 eura/tona (periodično i više). Nekada se gubi, nekada se dobije, ali na duži rok uvijek se dobija, pogotovo ako ga proizvodjač i preradi. Samo Crna Gora uvijek gubi. Danas je Al neuporedivo jeftiniji od zlata, pa stvarni vlasnici fabrike u Crnoj Gori i njihove odabrane zvanice, ne oponašaju cara Napoleona, nego jedu zlatnom kašikom.

Uostalom, Crna Gora nije monarhija, pa nema cara, već je, jel'te, socijalistička republika, pošto njome vladaju i pripomažu u vladanju socijalisti, ili se makar tako pišu. Nema Crnogorca koji ne umije rastumačiti skraćenicu DPSocijalista, SocijalDP i SocijalističkaNP. Sve “go socijalista do socijaliste”.

Crna Gora, republika socijalista ima svoju demokratski izabranu skupštinu, koja je u posljednjih 400 dana tri puta raspravljala o KAP-u i donosila zaključke koje poslije recitovanja u skupštinskoj sali više niko nije čitao. A što da ih i čita kada ih niko i ne razumije. Čak ni oni koji su se na sjednici “ubili” da dokažu njihovu djelotvornost.

Gledajući predvaskršnju sjednicu Skupštine i pateći zajedno sa njenim predsjednikom, rekoh sebi da je to veće žrtvovanje i od 40 dana velikoga posta, pa odlučih da predstavu odgledam do kraja. Ma, kao da je televizija gledala moje patnje, a ne ja televiziju, urednik Javnog servisa se sažalio na mene, a vjerovatno i brojne Crnogorce, pa nam u šest popodne, usred sjednice, utuli prenos i dade nam da gledamo neke lijepe djevojke kako prebacuju loptu preko mreže, ili (opet) djevojke Petrogradskog instituta iz doba malo prije nego što je Lenjin pozvao sve Ruse na kolektivnu žurku. Hvala Televiziji Crne Gore jer mi je uštedjela na ljekovima i sačuvala moje rezerve sjekiracije za neke druge prilike, kojih će, slutim, biti u izobilju.

Ali, to kratko koliko sam gledao prenos, dirnula me majčinska briga poslanika DPS-a, potpomognuta tetkinskom brigom njihovih kolega iz SNP-a kako da spasu svoje premilo mezimče – KAP. Rekoše da neće žaliti ni truda ni para samo da čedo preživi. A i Bošnjaci i Albanci ponudiše neke svoje hećime. Praktični “liberali” rekoše da neće na mobu dok im DPS ne zaposli nekoga obećanoga čovjeka.

Bilo kako bilo, uz mnoge dopune “u hodu”, Skupština usvoji zaključke, toliko jasne, koliko i onome Mrkojeviću presuda u nekoj parnici. Naime, kada je sudija, citirajući brojne paragrafe izdeklamovao odluku suda i obratio se prisutnima: “Ima li ko što da pita?”, zbunjeni Mrkojević je prozborio: “A, boga ti gos’n sudija, dobih li ja ili izgubih?”

Ko je šta izgubio ili dobio usvojenim zaključcima pokazaće vrijeme. Ja bih rekao, dobilo se na vremenu. Ono što i ja znam je da je najvažniji od usvojenih deset zaključaka u suprotnosti sa važećim Ustavom Crne Gore.

Zaključkom 1 je rečeno da strani partner (CEAC, ili kako li se već zvaše), nije poštovao ključne ugovorne obaveze, pa će se sa njim raskinuti ugovor, a njegove akcije u KAP-u prenijeti na Državu, bez naknade.

Ustavom: “Jamči se pravo svojine. Niko ne može biti lišen ili ograničen pravom svojine, osim kada to zahtijeva javni interes, uz pravičnu naknadu”, i “Svako ima pravo na pravni lijek protiv odluke, kojom se odlučuje o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu”. Ko je to dokazao (pravosnažno presudio) da strani partner (CEAC) nije “poštovao ključne ugovorne obaveze”. Ko je to demantovao izjavu gospodina Šojgua (prvi do Putina na 9. majskoj paradi u Moskvi), datu pred TV Crne Gore, a u prisustvu biranih Crnogoraca, da su Rusi u KAP uložili 300 miliona eura.

A zašto Vlada insistira da Skupština preuzme odgovornost za KAP i “pokrije” sve do sada donijete odluke? Proradila savjest? Šta se to promijenilo u zakonodavstvu države u odnosu na 2009. godinu, kada je Vlada slavodobitno objavila da se “poravnala” sa Rusima na način što će im platiti 300 miliona eura, ni cent više od onoga što su Rusi i tražili. Vala, kada je mogla dati tih 300 miliona, mogla je i ovih 40, pa da se ne diže ovolika galama i “pucaju” čvrste koalicije.

Usvojeni zaključci Skupštine su “najmanji zajednički sadržalac” vlasti (DPS) i ljute opozicije (SNP) u kojima zajedničko, suštinski, nema ništa. Ustvari, predlog zaključaka Vlade je odbijen, a , opet, poslanici DPS-a, su bez glasa protiv, podržali zaključke SNP-a. Što bi se reklo - “vuci siti, a ovce na broju”. Čudni neki vukovi, koji vode računa o održivom razvoju. Ne kolju ovce, već su ih prvo ošišali “na trajnu”, a sada ih muzu i skupljaju mrs bijeli. “Niko ne zna, niko ne zna” gdje drže kace.

Ako mene pitate (a fala bogu, niko me ništa i ne pita, više nego onoga ministra ekonomije), Rusi će ostati u KAP-u do pravosnažnosti presude da nijesu “poštovali ključne ugovorne obaveze”, što je prema našoj sudskoj praksi najmanje pet godina, ili dok neko normalan i odgovoran zakaže sjednicu skupštine akcionarskog društva, koje se skraćeno zove KAP, na kojoj će se razmatrati izvještaj o radu i poslovanju toga društva, kao i izvještaj izabranog nezavisnog revizora o kontroli poslovanja KAP-a i donesu odluke koje će logično proisteći iz ta dva izvještaja.

Naravno, postoji i treći način, a to je da Rusi odu dobrovoljno. U tom slučaju, predlažem koncert na Jazu čuvenog pjevača I. Dačića sa obaveznom numerom “Ko bi reko čuda da se dese...” Neka košta, šta košta, platićemo iz uštede.

Nećete vjerovati da je aluminijum dobio ime od starogrčke riječi “alumna” što na crnogorskom znači “stipsa”, a mi ovako širokogrudi i široke ruke. Mora biti da je naka greška u prevodu.

P.S. A što ćemo mi sa KAP-om, ako odu Rusi? Kao da čujem onu poruku iz ’88: “Dovoljno je samo da vi odete!”, a ubrzo zatim i “Mi znamo kako”. I evo, tu smo gdje jesmo.