TV I DRUGE IGRE

Vratite nam Radojku

Nacionalna televizija stvarno je potpuno oslobođena, ali od novinarstva. Zato je pravi čas da nam vrate Radojku Rutović. Nije ni ona bila ponešena za pravilima zanata, ali mogli smo da gledamo pravi partijski Dnevnik. Sad ne vidimo baš ništa. Ako je vrate, biće oduševljena bar poltronska polovina gledalaca koji daju novac za RTCG. Ona druga se ionako nije pretrgla da brani svoje pravo na istinu, iako ga i ona plaća desetinama miliona eura

105 pregleda16 komentar(a)
RTCG, Foto: Boris Pejović
06.07.2018. 11:14h

Koji sam ja baksuz, jednom u životu nešto povjerujem nekome iz vlasti i navučem sebi bijedu za vrat. Mlijeko je da kažu bijelo, na njihovu se riječ više ne bih oslonila. Da ne pominjem onaj vreli šporet iz narodne poslovice. I na njemu onaj dio tijela do kojeg jedino i drže, kao da im je preči od obraza. U stvari, bez kao. Jeste!

Baš sam se naivno spuštila niz njihovo uže kad je Andrija Popović zapjenio da se smijene stari Savjet i novi menadžment rtcg.depees.me. Kome bi na um palo da provjerava izjavu iskusnog vaterpoliste o prenosu Svjetske vaterpolo lige. I da posumnja kako on ne zna da tzv. javni servis tu nije od koristi. Zato što je neko drugi već otkupio prava na prenošenje utakmica.

***

Pravila nalažu - a i nakon posljednje odluke ombudsmana Vijesti ne bih se usudila da još i njega navučem sebi za vrat - da se izvinim svim čitaocima. Naročito trojici-četvorici koji su me, relativno pristojno za portalske prilike, opomenuli zbog greške.

Podrazumijeva se da se izvinjenje nipošto ne odnosi na preostalih desetak umova oboljelih od mržnje. Koji su ispod kolumne prosuli takav repertoar da im mogu pozavidjeti i ratna depeesovska elita i ovaj njen mirnodopski podmladak. Nije to imalo nikakve veze sa pravima prenosa utakmice. Nego pravima Albanaca da navijaju. I da žive u Crnoj Gori zato što je njihova koliko i svih ostalih, a ne zato što im to dozvoljavaju neki samoproglašeni pravoslavni vlasnici države.

Mogu samo da zamislim što je tek pisalo u onoj polovini obrisanih “komentara”, živa bila moja đeca iz Portala. Tek sad uviđam koji je opuč posao rat sa bezimenim p(l)aćenicima i isto takvim patološkim lažovima.

***

Taman kad sam, u napadu samokritike - kod nas omražena riječ, inače humana pojava koje bi mogli da se sjete i recentni opozicioni partijski lideri, pošto vladajućima lijeka nema - riješila da se izvinim i v.d. nacionalne televizije, počeo je Dnevnik. Oslobođen prije nekoliko sedmica, naročito od novinarstva. U tolikoj mjeri da je potpuno pripravan za Radojku Rutović.

I ne bi to bilo ništa strašno, niti bi ona bila jedina povratuša na našoj javnoj sceni. Glavni junak i jedini motiv, smisao i cilj njenog novinarstva oborio je sve svjetske rekorde u toj disciplini. Uostalom, ona je bila iskrenija od ove takođe povratničke v.d. uprave. Nikad nije glumila da je novinar. Dok je uređivala TVCG, bili smo potpuno relaksirani od priče o slobodi i profesionalnosti. Time se pozabavila tek kad je - da citiram malo i sebe, a ne samo Njegoša - otišla po nabavnoj cijeni. U pravo javnosti da zna nije se klela ni po odlasku. Naročito ne kao, daleko se kazalo, Mimo Drašković i Goran Sekulović uoči instaliranja v.d. ekipe.

***

Zato smo sadržaj njenih Dnevnika svi unaprijed znali... Pozdrav gledaocima i odmah Milo Đukanović kao šef partije ospe po opoziciji. Potom opet on - u istoj odjeći i okruženju - kao premijer o ekonomiji. Malo kasnije, u svojstvu lidera košarkaša, nešto i o sportu. U pauzama, preko ekrana bi protrčao Igor Lukšić sa kakvim evropskim činovnikom. Ili Branimir Gvozdenović sa čuvenom anticipacijom razvoja u kojoj situacija uvijek rezultira optimizacijom. Koji minut duže zadržao bi se Petar Ivanović pored česama iz kojih voda teče samo dok on ne ode... A onda još samo laku noć poštovanim gledaocima i prognoza vremena...

Svi smo znali da je istini blisko samo ovo na kraju. I niko normalan ništa bolje nije ni očekivao. Nakon posljednje(?) čistke, nijesmo dobili čak ni takav partijski Dnevnik, koji bi makar bio po mjeri poltronske polovine Crne Gore. Nego samo jedno veliko ništa. Koje će, na moju neskrivenu radost, platiti svi gledaoci.

Toj polovini i treba još jednom isprazniti džepove zato što rođenu đecu truje ljubavlju prema domovini iz televizora. A drugoj, zbog toga što nije ni pokušala da odbrani svoje pravo na istinu, iako za to godinama daje desetine miliona eura. Krivo mi je jedino što će ovo treće smjenjivanje u RTCG biti mnogo jeftinije od prvog, za koje smo iskeširali skoro stotinu hiljada eura. A da ćemo platiti, jasno je svima i prije odluke suda. I da mu u vijeću sjede svi pravnici iz depesa, neće uspjeti da iščačkaju nijedan zakoniti detalj u izgonu Andrijane Kadije i Vladana Mićunovića.

***

Zato lakše podnosim brzinu kojom se survava naša nacionalna televizija. I Dnevnike u kojima samo jedno čeljade dobije pravo na živu riječ, a sve ostalo pročitaju spikeri... Budvu čeka prinudna uprava ili novi izbori - saopštava neko veče jedan sav srećan. Niđe sagovornika da objasni uzroke raspada te opštine. Ni riječi o opljačkanim milionima i ruskim parama za depees. Naročito ne o haosu koji je zatekla nova uprava...

Austrijsko predsjedavanje Evropskom unijom najavljeno je s takvim zanosom kao da će nas Beč ugurati u EU najkasnije do jeseni. Iako se i Austrija i pola Evrope tresu zbog izbjegličke krize. Pošto se spikeri razumiju u izbjeglice taman kao u vanjsku politiku, stiže i radosna vijest da je za njih sve spremno na balkanskoj ruti. Ali uz slike iz Hrvatske i BiH, kao da se one graniče sa Albanijom, a ne mi.

Nastranu to što tragedija miliona ljudi zbog rata i zločina našu nacionalnu televiziju potresa ovih dana taman koliko i ona hrvatska ‘91/’92. i bosanska 92/’95.

Kad je 40 živih ljudi iz Pakraca proglasila mrtvim. I kad je sa Markala javila da Sarajlije aktiviraju bombe ispod sebe.

Uh, ovaj moj dnevnik ode predaleko... Zato, laku noć poštovani gledaoci. Slijedi poboljšanje vremena. Samo što ja više ni meteorolozima ne vjerujem kad mi se obrate preko rtcg.depees.me...

P.S. Vijest dana, kad nam spikeri - ne TV, nego oni glavni iz depeesa - ne bi uređivali Dnevnik, trebalo je da bude prikupljanje novca za 27-godišnju Nikšićanku koja čak sedam godina čeka bubreg. Nacionalni TV servis opoštio se s dvije-tri rečenice o humanitarnom koncertu. Kao da je liječenje apelima prirodna pojava i kao da nije u toku najmanje pet takvih akcija, niko se ne usuđuje da suoči ministra zdravlja makar sa jednom od tih osoba za koju se prikuplja pomoć. Da, pred svima nama, njoj u lice kaže kako u budžetu ima dovoljno novca za liječenje svih građana pod jednakim uslovima.