čas anatomije

Vidimo se na ulici!

Ne mirimo se, ne ćutimo, ne prihvatamo. Postojimo

0 komentar(a)
protest, 5. maj, Foto: Savo Prelević
16.04.2013. 08:41h

“Sloboda nije trenutno osećanje stanja, nego trajno osećanje cilja.” Borislav Pekić

Nezadrživa je lavina slobode i nade: na nos će vam izaći ova krađa. Tužno i jadno ste izgledali ono veče, gospodo vođe i članovi zločinačko-kriminalne organizacije DPS - Đukanoviću, Vujanoviću, Lukšiću, Maroviću, Jeliću... Pobjednička konvencija bila je, zapravo, komemoracija vaše grube svemoći. Početna nota tužbalice jedne istrošene imperije. Bili ste, još ne želeći to da priznate, u redu za primanje saučešća vašoj počivšoj nedodirljivosti. Okupili ste se, u koroti za starim vremenima vatrometa, koji su to veče, što ne priznate, ostali neispaljeni, ućutkani i zatečeni – nadolazećom slobodom.

Kopni strah od mafije. Prešli smo crtu. Posijali sjeme kolektivnog dostojanstva. Začela se ideja otpora malenim Facebook protestima, otkotrljala do, jednih pa drugih, studentskih šetnji, stigla do žutih obilazaka stubova sistema, pa do oktobarskih parlamentarnih izbora bez apsolutnog pobjednika, zatim – demokratskog osvajanja Nikšića, i, najzad, do predsjedničkih izbora i Miodraga Lekića. Tu smo sada, čekamo, da dobijemo ono što smo zaokružili. Komad slobode. Da okusimo ono što smo, kao suza čisto, dobili, odolijevajući njihovoj mašineriji novca i moći, ucjena i pritisaka. Pobjedu.

I to kakvu: uprkos godinama sistematskog davljenja našeg duha, upornog tamničenja intelektualizma, permanentnog zatiranja kulture pobune. Uprkos medijskom porobljavanju, ekonomskim prevarama i opštem siromašenju. Uprkos aferama S.Č. ili Snimak. Uprkos sveopštem izbornom otkupu ličnih karata. Uprkos partijskom zapošljavanju. Uprkos Prvim bankama. Uprkos Prvom bratu. Uprkos Prvoj sestri. Uprkos svemu.

Dvije decenije, u raljama oligarhije nekoliko familija, čekamo ono što nam upravo danas titra na dlanu, pred očima: ujedinjenu opoziciju, jedinstvenu podršku većine i pravog lidera. No, ponovo smo, danas, brutalnije nego ikada, prevareni. Osjetile su hijene režima približavajući stampedo narodnog nezadovoljstva, pa su pokrali sve što se, i gdje se, pokrasti može. Ozbiljno je premijerova hobotnica primila informaciju o trgovačkom istupu manjeg koalicionog partnera, pa stisnula sve što se, i gdje se, stisnuti da. Pa: poraz proglasila pobjedom.

Ipak, prvi smiješak mafije Filip Vujanović treba da zna, da progleda, da se otrijezni od opijajućeg prevarantskog pira: laž i prevara, koje je, u ime kriminalne bratije, preuzeo na sebe, teže su breme nego što može i naslutiti. Ogromni bijes više od polovine Crne Gore navukao je na sebe. Sa debelim razlogom. Ako je do sada i šetao sam, sve je izvjesnije: više neće.

Mafijo, no pasaran! Sjetite se, dobro će vam, dok pripremate borbenu gotovost policije, doći kratak čas skorije istorije: „Nakon objavljivanja spornih rezultata predsjedničkih izbora Demokratska opozicija Srbije pozvala je građane da se 5. oktobra 2000. godine okupe ispred Savezne skupštine kako bi se suprotstavili velikoj izbornoj krađi koju je sprovela Savezna izborna komisija.” A onda: “Pristalice DOS-a dolazile su u Beograd od ranog jutra, organizovano iz više pravaca, iz cijele Srbije, a predvodili su ih lideri DOS-a…” Posljedice su poznate.

Ne treba insistirati na potpunim analogijama. Nema identičnih povoda, nema identičnih uslova, nema identičnih scenarija. Jedno je, ipak, isto: bijes. I to, dva njegova obrisa i oblika. Prije svega: iskonski bijes spram autokratije na vlasti, potlačenog i poniženog građanina, koji je na vrhu usana osjetio dah slobode. Pa mu ga oteli. I, drugi, još važniji i upečatljiviji: duboki bijes dugogodišnje žrtve, građanina, spram samoga sebe, koji godinama podanički trpi, ćuti i sluša. Pa ga, još jednom, prevare. Kada se ti bjesovi, prema vlasti i prema sebi, dotaknu, a u većinskoj Crnoj Gori odavno nijesu bili bliži, onda se rađa pretpostavka za iskru bunta.

Rodila se: ako je suditi po onoj čuvenoj, piščevoj - Kada nisam bijesan nema me – sada nas više nego ikada - ima. Ne mirimo se, ne ćutimo, ne prihvatamo. Postojimo. Ali, ali, ali! Kako vratiti oteto? Kako zauzeti na biralištima osvojeno ostrvo slobode? Kako sprovesti narodnu volju? Kako spriječiti Đukanovićevu lutka na guranje, Filipa Vujanovića, da ne uzurpira vlast? Kako započeti proces promjena koji su stanovnici Crne Gore većinski odobrili? Najprostije: kako sada?

Polazni aksiom za traženje odgovora na navedena pitanja: sedmostruki premijer Milo Đukanović i njegov brutalni i beskrupulozni stroj za osvajanje vlasti - neće odstupiti. Preciznije: voljeli bi itekako, ali ne smiju – u pitanju nijesu njihove funkcije, već lična sloboda. Stoga, suludo je i nadati se u zarobljene činovnike, zarobljene institucije, zarobljenu državu. Ipak, može se shvatiti nakana opozicije da se žali na svekolike neregularnosti. Jasna je logika: narodu treba slikovito pokazati stepen izbornog lopovluka, a međunarodnoj zajednici dokazati spremnost u iscrpljivanju svih institucionalnih procedura. No, trajaće to još koji dan. Na kraju priče, opet nas čeka zid, konačna odluka Đukanovićevog DIK-a, proglašenje Đukanovićeve pobjede, Đukanovićevog predsjednika, u Đukanovićevim institucijama. Kako dalje?

Izbor je lak, jer - izbora nema. Kada su institucije zarobljene, samo je jedan način pravi: bojkot! Samo je jedan put: ulica! Ista ona, kao i u demokratskoj Sloveniji: “Sve je počelo u Mariboru protestima protiv gradonačelnika Franca Kanglera uz simbol: „Gotov je!“. Nakon što je podnio ostavku, protesti se šire na cijelu državu. Predsjednik parlamenta i nekoliko ministara u vladi takođe podnose ostavke.” Ili, evropska Bugarska: “Protesti u Sofiji i drugim većim gradovima, koji su organizovani preko društvenih mreža, nastavili su se i danas, a incidenata nije bilo. Vlada premijera Bojka Borisova podnijela je ostavku, što je otvorilo put za prijevremene izbore.” Ili, kolijevka demokratije, Grčka: “Počeo je dvodnevni generalni štrajk zbog vladinog plana mera štednje, a na demonstracijama u Atini okupilo se oko 70.000 ljudi. Prema podacima policije, u protestima širom zemlje učestvuje oko 125.000 ljudi.” I tako dalje, širom demokratske Evrope i demokratskog svijeta.

I teorija nas uči: osim navedenog, nema drugog načina osvajanja slobode, u slučaju ozbiljnih uzurpiranja narodne volje. Prosto, takav način nije izmišljen. U udžbenicima piše i ovo: to je najiskonskija tekovina demokratije – borba za slobodu. Pa makar bili primorani tražiti je i na ulici. Ali onoj pravoj: osmišljenoj i organizovanoj, bučnoj i bijesnoj, intelektualnoj i radničkoj, studentskoj i penzionerskoj, stranačkoj i vanstranačkoj. Važno: građanskoj. Još važnije: drskoj. Najvažnije: upornoj.

Ako su ovi i ovakvi uzurpatori, Đukanović, Marović i družina, krajem osamdesetih imali pravo na nacionalističku i antibirokratsku revoluciju, mi, danas, dvijehiljaditih, imamo mnogo veće, istorijsko pravo na – građansku i antimafijašku pobunu. Ako sada oćutimo, bolje da nas nema. Ako opozicija sada ne istraje, bolje da je nije. Zato, obaveza i dužnost: krađu ni pod koju cijenu ne smijemo progutati. Stoga, istorijski imperativ sadašnjeg trenutka: na ulicu! Po svoju slobodu. Po svoj ponos. Po oteto. Vidimo se tamo!