Novi film Pola Tomasa Andersona i neubjedljiva komedija Seta Gordona

Master (The Master, Paul Thomas Anderson, 2012)

Nakon što je generacijama živjelo u vanzemaljskim civilizacijama dalekih planeta, besmrtno i duhovno biće zvano tetan dolazi na Zemlju. Tu je zatočeno u ljudskom tijelu, mada, uz pravilne tehnike samospoznaje, postoji mogućnost da se sjeti ranijih života. Nažalost, stanje u drugim galaksijama nije sjajno. Tako je tetan opterećen traumama iz prošlosti, recimo, cijenom benzina na Saturnu ili nestašicom brašna u sazvježđu Orion. Zbog toga je potrebno da se podvrgne seansama koje se snimaju i trajno pohranjuju u zajedničku audioteku. U tim razgovorima, tetan će ispričati šta ga je sve tištalo na ovoj i ostalim planetama. Ako hoće da dostigne sljedeći stepen spoznaje, tetan će morati da plati par hiljada dolara (pravih, ne virtualnih). Neke od ovih uspomena su prilično traumatične, kao recimo ona o diktatoru Ksenuu koji je prije 75 miliona godina došao na planetu Zemlju, ubacio ljude u vulkan, a onda ih zasuo hidrogenskim bombama. Iako djeluje nevjerovatno, ovaj pasus opisuje u šta vjeruju sajentolozi, uticajna i bogata sekta kojoj pripadaju glumci Tom Kruz, Džon Travolta, Liza Meri Prisli i nebrojeno mnogo političara i biznismena. Priča o njenom osnivaču, piscu Ronu Habardu, poslužila je kao inspiracija režiseru Polu Tomasu Andersonu („Biće krvi“, 2007) za njegov posljednji film.

Fredi Kvil (Žoakin Feniks) alkoholičar je koji nakon Drugog svjetskog rata pokušava da se zaposli. Nakon bavljenja fotografijom i nadničarenja na farmi kupusa, Fredi upada na jahtu Lankestera Doda (Filip Sejmur Hofman), lidera kulta „Cilj“. Pošto se upoznaju, Fredi se pridružuje sekti, dok Dod shvata da njih dvojica imaju mnogo toga zajedničkog.

“Master”, Paul Thomas Anderson, 2012.

„Master“ se može posmatrati kao opis odiseje glavnog junaka, Fredija Kvila. Ovo nije film o sekti u organizacionom smislu, već o tome kako ona djeluje na pojedinca. Autor u središte pažnje stavlja ograničenu i poremećenu osobu koja u osnivaču kulta nalazi zamjenu za oca. Prije ukrcavanja na brod „Aletheia“ (na grčkom: otkriveno ili istinito), Fredi pravi alkohol koji djeluje kao otrov ako se popije u većim količinama. Nije slučajno što je to piće ono što povezuje njega i Doda Lankestera. Naime, Dod kaže Frediju da može da ostane ako ovaj nastavi da pravi piće koje je probao. Zauzvrat, Fredi dobija duhovne pouke, te se tako otrov prirodno pretvara u vodu života. Međutim, kao što ni rakija nije vino, tako ni ono što se dobija zauzvrat nije otkrovenje. Fredija u sektu ne privlači sticanje tajnog znanja, već mogućnost da konačno pripada bilo čemu i bude dio grupe. Upravo ovaj socijalni element je ključan u konstituisanju bilo kog kulta, bez obzira na besmislicu koju propagira.

Sa druge strane, Lankester pokušava i druge i sebe da ubijedi kako nije šarlatan. Međutim, njegova harizma traje onoliko koliko mu se ljudi pokoravaju. Upravo zbog toga on Fredija prihvata kao sina, zato što je, u zamjenu za očinski odnos, ovaj spreman da prihvati i iskreno vjeruje u bilo šta. Na neki način, Fredi je toliko spreman da uči, da njegova posvećenost od Doda zaista može napraviti proroka. Lankester se uvijek kreće u bogatom društvu, što je potpuno prirodno. Za razliku od nižih slojeva koji moraju da brinu o tome kako da prežive, visoka klasa sebi može da priušti instant karmu koja je u potpunosti tržišna. Ipak, čim njegovo šarlatanstvo počne da se razotkriva (scena u salonu, razgovor sa učenicom kojoj se ne sviđa promjena u osnovama učenja), isplivava Lankesterova nasilna strana. U tim trenucima, smireni Dod se agresivnim ispadima približava Frediju za koga je takvo ponašanje prirodno.

Ako se film razloži na sastavne elemente, ne postoji nijedan njegov segment koji nije savršen. Režija teško da može da bude bolja, a isto važi i za izuzetnu glumu Žoakina Feniksa i Filipa Sejmura Hofmana. Slično se može reći i za muzičku pratnju Džonija Grinvuda iz benda Radiohead, koji je radio muziku i za Andersonov prethodni film. Ipak, za razliku od „Magnolije“ (1999) i „Biće krvi“, kod „Mastera“ zbir izuzetnih elemenata ne daju remek-djelo. Tako, iako je svaki segment filma besprekoran, to kao da ne važi za cjelinu. Recimo, kraj filma previše liči na „Biće krvi“, odnosno gledamo razgovor dva glavna junaka koji daje ključ tumačenja čitavog djela. U slučaju „Mastera“, to je pjesma „Spori brod za Kinu“ čiji tekst opisuje osjećaj kome se teži i u slučaju duhovne potrage. Tu je takođe i rečenica kada Dod kaže da svaki čovjek ima gospodara i da ako Fred postigne da ga nema, biće prvi čovjek kome je to pošlo za rukom. Time se razotkriva smisao naslova filma, zato što čovjek može da vjeruje ili ne vjeruje u bilo šta, ali uvijek će postojati nešto čemu će robovati. Ipak, u želji da bude kriptičan, film u nastavku postiže suprotan efekat i postaje bukvalan. Pješčana figura pored koje se Fredi nalazi na plaži može podjednako da simboliše plodnost u bilo kojoj religiji, kao i prolaznost zbog materijala od koga je pravljena. U prethodnoj sceni, slušamo kako djevojka koja je sa Fredijem odgovara na ista ona pitanja na koja je i on odgovarao Lankesteru. Ali, i da se film završio u sceni razgovora, već bi imali ključ za tumačenje kraja. Zbog toga antiklimaks nema onu jačinu kakvu ima, recimo, u filmu „Nema zemlje za starce“ (Braća Koen, 2007), već djeluje suvišno.

U poređenju sa prethodnim radovima Pola Tomasa Andersona, ovaj film predstavlja blagi pad u kvalitetu. Razlog je što „Master“ ne krasi klasičan filmski narativ, već je primarno studija o karakterima. Ipak, ova studija kao da je lišena fokusa, te tako liči na niz briljantno režirenih i odglumljenih epizoda čije međusobne veze nisu očigledne. Onima koji su spremni da u njih proniknu, ovaj film neće biti ništa slabiji od Andersonovih prethodnih radova, dok će ostalima djelovati povremeno nedorečeno i hermetično.

Konačna ocjena: 8/10

Vrati mi ime (Identity Thief, Seth Gordon, 2013)

Prije stotinak godina, Mark Tven je romanom “Kraljević i prosjak” pokazao da zamjena identiteta može biti osnova za dobro i kvalitetno djelo. Od tada je ova tema obrađivana mnogo puta sa većim ili manjim uspjehom. “Vrati mi ime” je još jedan pokušaj novog pričanja stare priče, ovog puta iz komičnog ugla.

Sendi Piterson (Džejson Bejtmen) radi u firmi koja ima finansijske poteškoće. Direktor kompanije traži od Sendija da smanji plate ostalim radnicima, iako sebi isplaćuje bonus. Zbog toga Sendi odlučuje da prihvati ponuđeni posao u privatnoj kompaniji svog bivšeg kolege. U međuvremenu, Dajana (Melisa Makarti) saznaje Sendijeve lične podatke i pravi lažnu kreditnu karticu na njegovo ime. Nakon što u diskoteci potroši sav novac sa kartice i kratko završi u zatvoru, policija dolazi da uhapsi Sendija zato što misli da je on zaslužan za probleme. Jedini način da se situacija riješi je da Sendi razotkrije Dajanu, zbog čega odlazi na drugi kraj Amerike kako bi je našao.

Set Gordon je autor izuzetnog dokumentarca “Kralj Konga: Za šaku sitniša” (2007), mada ga je za rad na ovom filmu preporučila komedija “Kako se riješiti šefa” (2011). Da je to bio dobar izbor pokazuje zarada na blagajnama filma “Vrati mi ime” koji je nakon par nedjelja prikazivanja neočekivano postao najgledaniji film u američkim bioskopima za 2013. godinu. Kada se film odgleda, ovo iznenađenje postaje veće, jer je zaista teško objasniti finansijski uspjeh ovog, po mnogo čemu, prosječnog djela.

Prije svega, osnovna ideja filma je potpuno neuvjerljiva. Čitava premisa počiva na tome da ako vam neko zna detalje sa kreditne kartice i matični broj, vi ama baš ništa ne možete da uradite. Iako policija ima sliku osobe koja je ukrala Sendijev identitet, on je taj koji mora da ide u Floridu i dovede je nazad. Djeluje da bi sve bilo mnogo jednostavnije da su policajci pozvali svoje kolege sa Floride i proslijedili im informacije koje imaju, ali tada ne bismo imali šta da gledamo. Doduše, i ovako je diskutabilno.

Drugi problem koji film ima je u prikazivanju Dajaninog lika. Melisa Makarti, koja je za ulogu u komediji “Djeveruše” bila nezasluženo nominovana za Oskara, očekivano karikira Dajanu. Zaista je neukusno što svaka komedija sa gojaznom osobom mora da ima bar jednu scenu u kojoj će ona da povraća, podriguje, ili da se ponizi na neki drugi način. Ispada da gojazna osoba u američkom filmu može da ima glavnu ulogu samo ako ima problema sa varenjem, što je više dijagnoza, nego karakterna osobina. Uzgred, mi i dalje ne znamo kako Melisa glumi, zato što iz filma u film ponavlja jedan te isti lik koji je već prvi put bio promašen, neukusan i iritantan.

Njen filmski partner koga glumi Džejson Bejtmen ima vjerovatno najneupečatljivije lice u istoriji američkog filma. Kogod je mislio da ovo djelo može počivati na hemiji između glavnih junaka, očigledno je zaboravio da Bejtmen ima glumačku harizmu plemenitog gasa argona koji, kao što znamo, gotovo da ne reaguje sa bilo kojim drugim elementom.

Čitava sporedna priča sa kriminalcima koji jure Dajanu je potpuno nepotrebna i pored odlične uloge koju je u ulozi plaćenog ubice ostvario Robert Patrik. Uostalom, Dajana uvijek može da povrati kada je u neprilici ili kada nema ništa pametno da kaže. Očigledno je da je scenarista Kreg Mejzin odlučio da njen lik modelira ne kao osobu od krvi i mesa, već po uzoru na sipu koja izbacuje mastilo. Scena u kojoj se maže hranom kako bi zabavila djecu pokazuje zavidan stepen bezidejnosti koju nije lako postići. Analizirati koliko je uopšte realno da porodica kao člana prihvati ženu koja je prevarant i zbog koje će zamalo izgubiti kuću, film žanrovski gura u pravcu naučne fantastike.

Ipak, djelo ima zaokruženu priču, dvije do tri zaista duhovite scene, kao i zanimljiv izbor muzike. Druga polovina filma je osjetno bolja od prve, tako da je sve ono što valja u njemu sadržano u posljednje pola sata. Takođe, scene u kojima se lakomislena Dajana tretira kao ljudsko biće, a ne kao parodija, pun su pogodak i pokazuju kakvo je ovo djelo moglo biti. Očigledno je da su autori smatrali da bi to uništilo njegov komični potencijal, što teško da bi bio slučaj.

U suštini, ovo je film koji je više ravan nego što iritira i više dosadan nego što provocira. Apsolutno je predvidljiv i, očigledno, dovoljno korektan da ostvari uspjeh kod publike koja očekuje da vidi nove “Djeveruše”. „Vrati mi ime“ to sigurno nije, ali dobro je što je toliko anemičan da vas to čak neće ni iznervirati.

Konačna ocjena: 5/10

( Radenko Savić )