Kako sam sistematski uništavan od idiota

(Ili: kako sam postao i prestao da budem član SNP)

Negdje tamo krajem osamdesetih prošlog vijeka, na studijama u Nikšiću, suprotstavio sam se izboru za studenta prodekana kolegi kojeg je uporno favorizovao tadašnji predsjednik univerzitetske omladine. Razlog mog suprotstavljanja bio je što je tadašnji kolega izgubio pravo na redovne studije, ali je bio osobito drag kolegi predsjedniku. Ta dragost vjerovatno traje i danas, jer je tadašnji kolega kandidat, sadašnji gospodin državni dužnosnik.

Vjerujem da sam tadašnjim pokušajem korišćenja sopstvenog organa koji služi za misaoni proces započeo docnije opozicioniranje kadrovima negdašnjih drugova, a sadašnje gospode državnih vjerodostojnika. Cijeli kasniji slijed mojih životnih događanja bio je logična posljedica nesnalaženja u društvenim trendovima. Društvena plima donijela mi je i direktora škole koji je otvoreno tražio da odvojim uvo u zbornici, za njegov račun. Poplava mi je još donijela i drugog direktora koji je tražio određeni iznos strane valute da bih već dobijeno radno mjesto zadržao. A bilo je tih poplava još i više. Suvišno je kazati da nijesam znao plivati u tim vodama. Usput sam i farban raznim farbama raznih molera, dojučerašnjih istomišljenika, koji su u međuvremenu dobrovoljno isključivali svoje organe za misaoni proces. U jednom takvom krečenju naših ličnosti, u našem kolektivu masovno je nuđeno članstvo u političku partiju zvanu DPS. Blago je reći da su tada insistirali.

Vođen nekim iracionalnim razlozima, umjesto da se povinjujem i prihvatim to parče kartona kao poklon direktora u ime DPS-a, ja sam uradio suprotno. Pritisci za DPS učlanili su me u SNP, tada najjaču opozicionu partiju. Kod mene je to uvijek bilo samo stvar finog kućnog vaspitanja - misliti svojom glavom. Iz istog razloga, kućnog vaspitanja, kada je u SNP-u trebalo misliti tuđom glavom izašao sam iz SNP-a. I jedni i drugi u suštini su isti, traže partijske vojnike i istomišljenike – ćutologe. Na kraju priče uvijek je pojedinac, sam sa svojom sudbinom u rukama. To je jedino pravilo u koje sam vjerovao oduvijek. Zbog tog mog pravila, vjerujem da nemam problem sa njima, već oni imaju problem sa mnom.

( Slobodan Savović )