Jovović: Nikakve veze me nijesu dovele tu gdje jesam
"Iako tvrdi da samo sa mnom ima konflikte, dobro se zna da je ama baš sve kolege dovodio u veoma neprijatne situacije"
Povodom teksta “Samo čeka priliku da mi napravi nepriliku” u nedjeljnim “Vijestima” u kojem je objavljeno pismo profesorice Studijskog programa za ruski jezik Tatjane Jovović čelnicima Univerziteta u kojem optužuje profesora Dragana Koprivicu za mobing i u kojem se nalazi izjava Koprivice povodom toga, reagovala je Jovović:
“Prinuđena sam da omniprisutnom profesoru Koprivici otmem djelić medijskog prostora, u kome prosto fali mjesta za prikaz njegovih mnogobrojnih talenata, od pjevanja, plesa, sviranja, režije, sve do preskakanja kozlića preko glave, i odgovorim na njegove navode o meni. Koprivica najviše maše zastavom onoga čime se najmanje bavi – profesurom. Zato je, sve pod oreolom redovnog profesora, profitiranje od amaterizma doveo do virtuoznosti, pa je i od Studijskog programa za ruski jezik i književnost napravio privatno amatersko pozorište.
U njegovoj interpretaciji sve se lako pretvori u niski žanr. I autoportret, istovremeno.
Kao doživotni šef Studijskog programa za ruski jezik i književnost, Koprivica ne bi smio da bude tako neobaviješten o Pravilima studiranja. Inače, ne bi kompromitovao sebe i instituciju na kojoj radi izjavom da će zbog ovog slučaja ubuduće komisije biti formirane u “koordinaciji sa Dekanatom”. Koprivica prekraja, lakira i izvrće veoma jasne stvari: da je makar malo zainteresovan za nastavni proces, znao bi da Član 46 Pravila precizira da mentor predlog komisije za odbranu diplomskih radova podnosi dekanu, a dekan je odobrava. To je stara praksa na Univerzitetu, a problem je što je na Studijskom programu za ruski jezik i kniževnost počela da se primjenjuje tek na moje insistiranje.
Što se tiče napada na moju stručnost i nebuloza o anketama studenata – to su lako provjerljive stvari. Dovoljno je otići na internet adresu Univerziteta i pogledati bilten broj 262 iz 2010. Nikakve nepotističke, političke i lokal-patriotske linije nisu me dovele na mjesto koje zauzimam. Biće da sam ipak imala neke kvalitete, možda baš one koji su potrebni za bavljenje ovom profesijom. Sopstvenom zaslugom, imala sam priliku da svoja interesovanja razmjenjujem sa profesorima na Stenfordu i Berkliju, da studijski boravim u Moskvi i Pragu, kao i da učestvujem na zatvorenim međunarodnim konferencijama koje organizuju Univerzitet u Beogradu i Sveučilište u Zagrebu, uz prisustvo najvećih imena sa svjetskih slavističkih katedri.
Dio moje profesorske misije i jeste da prenesem studentima ono što je elitno i aktuelno, bez obzira na to, šta rasplesani profesor misli i “zna” o tome. Uživanje u struci i radu sa studentima je jedina, ali velika satisfakcija koja mi ostaje u intelektualnom sivilu koje je kreirao šef odsjeka.
Nadam se da će moja prijava mobinga ukazati na mnoge probleme i rezultirati time da profesor Koprivica najzad otpleše iz mog autonomnog radnog i privatnog prostora.
Sa žrtve na žrtvu
Iako tvrdi da samo sa mnom ima konflikte, dobro se zna da je ama baš sve kolege dovodio u veoma neprijatne situacije, izuzimajući, naravno, članove uže i šire porodice. U trenutku kada napada nekog novog, brže-bolje vješto sklapa primirje sa ostalima, i počinje da laska prethodnoj žrtvi.
Potpisivanje recenzija je Koprivičina preferenca i način da manipuliše kolegama, podsjećajući ih unaprijed da svi zavise od njega i, ako budu poslušni, dobro će proći. Dobiće čak i potpisanu recenziju. On je taj koji insistira i nameće se da bude recenzent, a ako to radi protiv svojih ubjeđenja, onda je to zaista nečasno i treba da se mane toga. Ako ima referenci, lako se nađe recenzent.
Posebna je tema broj funkcija, kao i časova koje sam šef katedre i redovni profesor drži, i činjenica da je uža struka u njima najmanje zastupljena. Kako u estetičko-etičkom smislu još nije razgrnuo paučinu sovjetske ideologije, dosljedno praktikuje totalitarizam na mikromodelu katedre. Nažalost, rezultati su vidni u strukturi i politici katedre. Javnosti je poznata i beogradska akademska sramota profesora Koprivice iz 1998. U svjetlu izloženog, ne čudi činjenica da je profesor protivnik iznošenja bilo kakvih “sopstvenih misli”.
Akademski i slobodarski, nema šta.
Galerija
( Vijesti online )