KOSMOS ISPO SAČA

Đango iz Nikšića

Ukoliko bi se Delta razboljela ili zatvorila, kultura glavnog grada, a samim tim i kultura Crne Gore bila bi skoro ugašena.

53 pregleda0 komentar(a)
Oskar nominacija, Đango, Foto: Beta/AP
26.01.2013. 10:40h

Uvijek se presmijem dok čekam red za karte u jedinom podgoričkom bioskopu. Zgodno je pomenuti da se taj bioskop nalazi u Delti, tržnom centru. Dakle, ne nasmijem se, već se presmijem situaciji koja se desila mojoj drugarici dok je kupovala karte za film. Nakon što je na pitanje: „Koji ćete red i sjedišta?“ odgovorila sa: „Bilo koji“, prodavačica je tiho prozborila: „Sad je kupio karte pjevač Danijel Alibabić, 'oćete li pored njega da vas smjestim?“. Trudila se da ubrza sudbinu i da ih prečicom spoji. Vjerovatno su joj izgledali previše kompatibilni, ili su joj se u mozgu reflektovale ideje i priče iz raznih Gracija i Glorija.

Sajam knjiga se održava u garaži tržnog centra Delta, dok se bioskopske sale nalaze na prvom spratu. Ukoliko bi se Delta razboljela ili zatvorila, kultura glavnog grada, a samim tim i kultura Crne Gore bila bi skoro ugašena.

Imajući u vidu da u sferi kulture u Podgorici dominiraju bioskop u Delti i Crnogorsko narodno pozorište, dopustio sam sebi malo nervoze i potrudio se da analiziram i uporedim publiku iz bioskopa i pozorišta.

Sjetim se prve scene predstave Revizor, koju je po Gogoljevom tekstu režirao Veljko Mićunović. Bane Popović sjedi za stolom i srče supu. Leđima je okrenut publici i odmah počinje da podriguje i prdi. Publika već uživa i ne može da dođe sebi od smijeha. Kad su već kupljeni glasovi publike tako sitnim fazonom, zna se u kom će pravcu radnja da se odvija i koji će aduti iznova da oduševljavaju publiku. Riječ je o trikovima koji nisu daleko od načina na koji publiku zabavlja Peđa Šuškavčević i njegov Petko. Međutim, publika se smije, možda iz straha da neko ne pomisli kako oni nisu za pozorište, odnosno da ne razumiju o čemu je poenta predstave.

Posmatrajući publiku koja čeka novi Tarantinov film, primijetio sam da se na prste jedne ruke mogu izbrojati osobe koje ne unose u salu koka-kolu i velike kokice. Kao da su kokice i koka-kola zvanično uslovi bez kojih karta za film ne važi.

Od prvog kadra, Tarantino se žanrovski poigrava i jasno pokazuje da će i ovaj film nositi njegov pečat, da će biti autentičan i da će kroz film praviti razne omaže omiljenim režiserima. Nije odustao od svog modela pravljenja filmova, ipak je njegovo nepristajanje na kompromise dovelo do toga da njegovo ime postane sinonim za autentičnost u filmu.

Sreća pa film nije dublovan već titlovan, jer je prosto nevjerovatno kad ljudi počnu da halapljivo grabe kokice i otvaraju razne kese, koliko zvukova prave. Proizvodi se najgori zvuk, onaj koji služi samo da se film što bolje omete.

U pozorištu su hostese zadužene da smiruju narod i govore veliko i tiho „Ššššššššššš“, dok se često desi da u bioskopu bude ljudi koji se neprimjereno ponašaju, tj. kao pušteni sa lanca i naravno svjesni da ne postoji redar koji će da ih nadgleda.

Dok je Tarantino davao sliku Amerike koja je izrabljivala robove, nekoliko momaka iza mene su se svakih par minuta javljali na mobilne telefone i svaki put glumili drugačiju ulogu. Prvi put su razgovarali sa prijateljem, bilo je to bahato i usiljeno. Nakon toga je uslijedio razgovor sa majkom, i glas je bio drugačiji, skoro pa ponizan. Tad sam pomislio da je majka momka koji se javlja dok film traje možda jedna od gospođa koje su pljeskale i smijale se početku predstave Revizor i dijelu kad Bane Popović podriguje i prdi.

Kao što ne posoji solidarnost u bioskopu, a ni van njega, ne postoji ni svijest o filmu kao djelu koje komunicira sa masom. Publika nema svijest da su bioskop i film „dobrovoljno pristajanje na kolektivnu obmanu“. U mraku jedinka prestaje da postoji i publika postaje jedan idealan gledalac. Međutim, to se ne može postići ukoliko pozivi, pa i javljanje ruše koncentraciju i užitak. Trudio sam se da smislim idealan naziv, i „momci“ mi djeluju suviše lijepo za tu grupaciju javljača na mobilne telefone. Ako bih se poslužio žargonom, morao bih da izaberem nešto između klošar, klošarče i klošarčić. Birao bih riječ koja nosi najviše negativnih konotacija. Naravno da porijeklo riječi klošar (od francuske riječi clochard koja opisuje beskućnike koji spavaju ispod mosta) nema pretjerane veze s akterima iz bioskopa.

Iako se Tarantino u svom stilu poigravao sa žanrovima i svjesno odustao od tendencije da napravi perfektan i idealan film, ipak je uspio da napravi angažovan film. Sudeći po njegovim oštrim intervjuima i beskompromisnom pristupanju temi, od njega se možemo nadati da se i u buduće bavi bolnim i tabu temama. Ovoga puta je izabrao ropstvo kao skrajnutu istoriju američkog kontinenta i prema njegovim riječima, uspio je makar da skrene pažnju na tu temu bar nakratko. Izgleda da ga ne zanimaju previše kritike, koliko mu je stalo do toga da pokrene diskusiju o ropstvu i temama kojima se bave njegovi filmovi.

Nakon projekcije, počela je rasprava o filmu. Naravno da je u pitanju prepirka zamaskirana nazivom rasprava jer dijalog ili diskusija kod nas skoro da ne postoje. Postoji samo nametanje mišljenja i ništanje bilo čijeg drugog suda. U toku žučne rasprave o filmu, što samo dokazuje da je film imao svrhu, pojavio se stanovnik grada Nikšića koji se podsmijavao svima nama koji smo išli u bioskop i „bačali pare“ da gledamo film.

Rekao nam je da je Tarantinov novi film Đango u isto vrijeme kad se prikazivao u Delti bio prikazivan i na Televiziji Nikšić. Nisam bio upoznat sa praksom te televizije, ali mi je rečeno da se većina novijih filmova prikazuje na toj televiziji, i to nikad po dva puta, i nikad se filmovi ne prekidaju reklamama. Nikšićani imaju priliku da gledaju nove filmove na svojoj lokalnoj televiziji, a da se naravno niko ne pita da li je to legalno ili divlje. I ne treba da se pitaju. Kad je u njihovom gradu bager prošao kroz najstarije pozorište i bioskop, niko nema prava da im uskrati zadovoljstvo da bar na televiziji pogledaju novi film.

Šteta je što izostaje pravi užitak velikog platna. Kad se preko čitavog platna pojavi lik namrštenog Samjuela L. Džeksona, nema te plazme koja može da proizvede kod gledaoca isti doživljaj.