Nil Jang: Bolje sagorjeti, nego izblijedjeti

Rođen u Torontu 1945. godine, Nil Jang je veoma rano počeo da se bavi muzikom. Nakon nekoliko demo bendova koji nisu uspjeli da se probiju, sredinom 60-ih napušta rodnu Kanadu i odlazi u Los Anđeles. Ubrzo upoznaje Stefn Stilsa s kojim osniva Buffalo Springfield, jedan od vodećih kalifornijskih folk bendova te ere. Ovaj bend koji ima posebno mjesto u istoriji popularne muzike bio je pretijesan za Janga pa ga on 1968. godine napušta da bi počeo sa solo karijerom.

Prvi album ”Neil Young” (1968) prolazi gotovo nezapaženo. U to vrijeme počinje da svira sa lokalnim bendom The Rockets (kasnije mijenjaju ime u Crazy Horse) koji su bili upravo ono što je falilo za konačni Jangov uspjeh. Produkt njihove saradnje, koja će neprekidno trajati i u decenijama koje će uslijediti, bio je ”Everybody Knows This Is Nowhere” (1969). Ovaj izvrstan album bio je odskočna daska za Nil Janga.

Sa klasicima kao što su ”Cimnamon Girl”, ”Down by the River” i ”Cowgirl in the Send”, na njemu se prvi put susrećemo sa prepoznatljivim distorziranim folk-rock zvukom karakterističnim za ovog autora. U avgustu 1970. godine uslijedio je još jedan genijalan album ”After the Gold Rush” koji je Janga vratio akustičnijem zvuku.

Nakratko se udružio s ostalim autorima i s bendom Crosby, Stills, Nash & Young postiže veliki uspjeh koji će mu otvoriti dalja vrata za solo karijeru. Godine 1972. ”Harvest” postiže ogroman komercijalni proboj zahvaljujući ”Heart Of Gold”, predivnoj pjesmi o potrazi za savršenim partnerom.

Melanholični tonovi ”Harvesta” svojevremeno nisu naišli na dobar odziv kod kritičara, ali publika je odmah prepoznala da se na sceni pojavio još jedan velikan (”Harvest ”najprodavaniji album te godine). I upravo u trenutku kada mu je status superstara bio zagarantovan, Jang snima bučne i gotovo neslušljive albume, saundtrak ”Journey Through The Past” (1972) i ”Time Fades Away” (1973) pokazujući da nije čovjek koji igra po pravilima. Nakon njih ulazi u mračniju fazu, u kojem prvi put vidimo ogorčenje koje se krije iza njegovog neurotičnog glasa: prvo izlazi ”On the Beach” (1974), a potom i ”Tonight’s the Night” (1975) koji je inspirisan overdozom njegovog roudija i lidera Crazy Horsea Denija Vitena.

Nakon serije od pet poluuspješnih albuma objavljenih u periodu od 1975. do 1979. izlazi ”Rust Never Sleeps” koji je dočekan kao njegov veliki povratak. Podijeljen na akustični dio, koji pokazuje sentimentalniju folk stranu autora i eksplozivnu rock fuziju snimljenu sa Crazy Horse, album je pokazao da je Jang i dalje u punoj kreativnoj snazi koja je kod njega uvijek bila dihotomijski koncipirana na tiši, baladni folk i bučni rock ’n’ roll. Devedesetih se ponovo vratio sa tri zanimjiva albuma (”Weld”, ””Harvest Moon” i ”Sleeps with Angles”) i ambijentalnim blues sauntrakom ”Dead Man” (1996), pokazujući da njegova ingenioznost nije nimalo izblijedjela.

Rijetko koji autor se odupro godinama koje su nailazile. U osnovi adolescenski hir, rock muzika je komponovana od strane muzičara koji su svoje najbolje albume snimali u ranim ili kasnim dvadesetim. Čest je i slučaj da su bendovi samo na debi albumu postigli svoj zenit, da bi se energija odmah nakon toga rasplinula. Ako su i rock grupe dugotrajne, razlog leži u činjenici da opstaju zahvaljući staroj slavi (npr. The Rolling Stones) ili da se vraćaju radi turneja (posljednjih decenija gotovo svi važniji nezavisni bendovi se okupljaju da bi konačno imali koristi od karijere koja je odavno završena).

Jedinstveni slučaj autora koji posjeduju svježinu i snagu sa početka karijere i nakon prohujalih decenija privilegija je samo nekolicine autora kao što su Bob Dilan, Dejvid Bouvi, Skot Voker, Džoni Keš. Zanimljivo je da to nije slučaj sa bendovima čija kohezija vremenom iščezne, već jedino sa kantautorima koji prepušteni samostalnosti svojih mikrokosmosa uspijevaju da se sa svakim albumom potvrde da su i dalje neuništivi.

Najbolji primjer snažnog karaktera koji jednostavno ne odustaje je Nil Jang. Započeo je karijeru davnih 60-ih godina kada je pripadao hipi generaciji, da bi 70-ih bio glasnogovornik punk pokreta, a 90-ih bio prepoznat unutar alernativnih rock krugova kao njihov duhovni otac. Malo koji autor je uspio da korenspodira sa različitim generacijama kao on. Nije se transformisao kao Dejvid Bouvi, koji je uvijek pokušavao da bude u duhu vremena: njegova ključna osobina je da se nije mijenjao, već se mijenjala njegova publika. Ova posebna univerzalnost Jangove poetike nam zapravo govori da se od 60-ih do danas zapravo malo toga promjenilo.

Ni nakon 35 studijskih albuma koliko je objavio do sada, Nil Jang ne prestaje sa fascinantnom količinom energije da istražuje današnju muziku. Kao posljednji pravi propovjednik rock ’n’ roll muzike čiji bunt podjednako razumije i njegova i današnja generacija, tokom cijele karijere je neumorno pisao i izvodio muziku. Neravnodušnost spram socijalnih i političkih problema, aktivizam i entuzijastično istraživanje muzike pokazuje Jangov suštinski mladi, znatiželjni duh. Zvuči gotovo nevjerovatno da je ”Rockin’ in the Free World” (sa albuma ”Freedom” iz 1989) napisao i izveo čovjek nakon 25 godina karijere: toliku količinu bijesa i neuroze može iz sebe izbaciti samo neko ko je bezvremenska figura poput Nil Janga.

U striktno muzičkom smislu Jang je značajan jer je pomirio suprotnosti u popularnoj muzici. Iako je gitare agresivne i gotovo mačoističke, njegov visoki glas je oličenje ranjive senzitivnosti. Sa druge strane nastavio je proces koji su započeli Bob Dilan i The Byrds: spojio je vrijednosti rock i folk muzike, agresivnost bunta i populizam tradicije. Mijenjajući često svoje stilske odrednice uspio je da dovede u prirodnu vezu zvuk pregrijanih lampaških pojačala koja krase rock zvuk s akustičnim zvukom gitare kroz koju diše konzervativni duh Amerike.

U tom smislu on je sveobuhvatnost američke muzičke tradicije, kako muzike mladih tako i zvuka predaka. Međutim, to nije jedina sinteza u njegovoj muzici. Možda značajnija od nje je savršeni spoj buke i melodije, nečega što će profilisati ne samo autore punk generacije nego i alternativne scene 80-ih (od Sonic Youtha sa kojima je išao jednom na zajedničku turneju do Dinosaur Jr. i drugih), nego i cjelokupnu Sijetl scenu, zbog čega će biti prozvan ”godfather of grunge”. Spajajući uspješno ova dva ekstrema, folk/rock i noise/pop, Nil Jang je postao jedan od najuticajnijih autora popularne muzike koji je i pored opasnosti da se narednim albumom otuđi od sopstvene publike, hrabro gurao do krajnjih granica ono što je u tom trenutnu naumio.

Jedna od njegovih ključnih pjesama ”Hey Hey, My My (Out of the Blue)” (sa albuma ”Rust Never Sleeps”) najbolje reprezentuje duh ovog autora. Ova dirljiva posveta Džoniju Rotenu, frontemu Sex Pistolsa, koja veliča neuništivost rock and rolla, zapravo je lamentirajuća balada koja sentimentalno sagledava značaj popularne muzike.

Umjesto himničnog spektakla u pitanju je ispovjedna pjesma ispunjena naricanjem zbog izazova pred kojima se nalazi rock muzika: umjesto nekadašnje revolucije kojoj je pripisivano svojstvo rock muzike, u ovoj pjesmi se ona svela na melanholiju unutrašnjeg svijeta jedinke.

Suočen sa zastarijevanjem muzičkih preferenci, Jang je pjesmu napravio utvrđujući ponovno svoj manifest mladosti u kojem je ”bolje sagorjeti, nego izblijedjeti”. Ovaj ozloglašeni stih sa kojom je Kurt Kobejn završio svoje oproštajno pismo, predstavlja glavni paradoks rock muzike, a to je nejasna granica između stvaranja i autodestrukcije.

Na toj ivici se Nil Jang nalazio tokom cijele karijere odolijevajući zubu vremena: on ne samo da se bavi suštinom rock ’n’ rolla, već je tome pristupio nedvojbeno iskreno. Upravo zbog toga ”Hey Hey, My My” predstavlja jednu od ključnih metapoetičkih pjesama u kojoj muzika sama sebe preispituje, svoje vrijednosti i svoj (be)smisao.

Galerija

( Nemanja Bečanović )