Momica Glomazić - majstor koji nije znao za greške

Momica Glomazić važi za legendarnog bubnjara na polju džez i rok muzike u Crnoj Gori, no vijest o njegovoj smrti početkom mjeseca prošla je tiho. Rođeni Sarajlija koji je u tadašnji Titograd došao 1964, karijeru je počeo kao basista u bit grupi Podgoričani, da bi od 1971. sjeo za bubnjeve i postao prvi bubnjar u istoriji Crne Gore u stalnom radnom odnosu. U nastavku karijere smjenjivale su se njegove rok i džez faze – svirao je u rok bendovima kao što su Gerilci, Divlje jagode, Ružin trn, Siluete, te sa poznatim džezerima poput Stjepka Guta, Darka Valčića, Neše Stefanovića i u grupi Piva Jazz.

Glomazić važi za jednog od najznačajnijih bubnjara u crnogorskoj istoriji, a oni koji su svirali sa njim tvrde da boljeg do sada nije bilo. Njegovo ime ipak nije toliko poznato široj javnosti, zbog lošeg dokumentovanja crnogorske pop rok istorije.

Novinar Željko Milović značajno je doprinio da se muzička prošlost rasvijetli i predstavi novim generacijama knjigom “Crnogorska pop rock muzika – 1954 – 1991”.

“Momica Glomazić je jedna od upečatljivih figura crnogorske muzičke scene, čovjek koji je svirao na bubnjevima sve vrste muzike. Namjerno kažem ‘svirao’, jer on stvarno jeste ‘svirao’, nije ‘lupao’ bubnjeve. Imao je izvanredan osjećaj za ritam i udarac, tačno je znao kojom snagom i kada treba udariti da bi se postigao željeni efekat. Bilo je uživanje gledati ga kako ‘iz zgloba’ izvodi egzibicije i kako se odmah nakon njih vrati u mirnu luku kao dio ritam sekcije”, ispričao je Milović za “Vijesti”.

Upravo je ta raznovrsnost žanrova kojima je uspješno plovio glavna karakteristika Glomazićeve biografije.

“Bilo da je svirao rok muziku u mlađim godinama života, narodnjake kad je morao da prehrani familiju devedesetih, ili džez u kome je naročito uživao, davao je pjesmama osobeni pečat majstora iza koga je kilometraža i koji neće pogriješiti. Muzičari - frontmeni znaju koliko znači ta sigurnost”, uvjerava Milović.

Frontmen hard rok grupe Ružin trn iz Bara, Sančo Veljić doveo je Glomazića u bend 1982. Mada se nije predugo zadržao, Veljić ističe da je Glomazić značajno uticao na njih i činio najbolju postavu tog sastava.

“Kao mlad muzičar znao sam za njega i gledao sam ga kako svira, i to je bilo nešto nevjerovatno. Kao kad vidite svjetskog muzičara prisutnog kod nas. Mislim da je kao rok bubnjar bio daleko ispred svih u Crnoj Gori, možda u prvih deset u ondašnjoj Jugoslaviji”, smatra frontmen barske grupe, a zatim kao da se dogovorio sa Milovićem ističe da je Glomazić “svirao, a ne lupao bubanj”.

Veljić je mišljenja da je preminuli bubnjar mogao da napravi i veću karijeru da se nije prepustio alkoholu i da nije bio nestalan.

“Njegova istrajnost je bila vrlo kratka, nigdje se nije dugo zadržavao i zato je sa njim bilo teško raditi. On je bio posebna priča, njemu je i Stjepko Gut kum vjenčani, Dušan Prelevićtakođe, to su ljudi koji su bili svijetlo jugoslovenskog mraka. Ali ga je sputavao alkohol, kao i to što je morao da svira tezge da bi preživio. Na kraju su ga ti poroci i koštali zdravlja”, zaključuje Veljić.

Glomazić je posljednji profesionalni angažman imao u Clazz kvintetu, gdje se prvi put u karijeri oprobao i u saradnji sa klasičnim muzičarima.

Profesorica gitare iz Bara Bojana Brajović kazala je da je znala Glomazića iz škole u kojoj su oboje radili, pa su tako došli na ideju da njega pozovu da postane član Clazz kvinteta.

“Ta je muzika baš stvarno za klasičare, ali je takva da ima i elemenata džeza, dakle kombinovano je - flauta i gitara sviraju taj klasičarski dio, a ovamo trio klavir, bubanj i bas sviraju džez dionice, a cijeli program je kao dijalog klasike i džeza”, objašnjava ona.

Moki, kako ga zove Brajovićeva, je pristao i uspio da za dvadesetak dana sa njima spremi materijal za Barski gitar fest. Nakon uspješnog nastupa, otvorila su se vrata i za druge koncerte širom Crne Gore 2012.

“Mokiju je bilo neobično da svira sa klasičarima, koji iz nota sve rade po pravilima, dok je njemu dovoljno bilo da posluša snimke i da vidi o čemu se radi i onda na neki način da se hvata sa nama, odnosno mi sa njim, jer je on tu bio slobodniji. Svi će vam reći da je bio sjajan tip i dobrodušna, prijatna osoba... Kad sa nekim imate probe i svirate koncerte, zbližite se, tako da nam je Moki postao praktično član familije i bila nam je nevjerovatna čast da sviramo sa njim. Uvijek nas je zezao: ‘ajde, vi i vaše note’”, priča gitaristkinja kroz smijeh.

Saradnja sa Glomazićem je trajala manje od godinu dana, a već tad je njegovo zdravlje bilo ozbiljno narušeno.

“Svaki sljedeći nastup se nećkao da li da svira, ima li energije, pa smo ga dok smo mogli nagovarali da svira i dalje, bar zbog druženja i svega na putu što se dešava sa bendom, jer su to uvijek avanture.

Sjajno je to iskustvo bilo. Momica je dok je mogao živio punim plućima kroz muziku kojom se bavio i sa ljudima sa kojima je svirao i družio se. Otišao je prerano za nas sve, a on bi možda rekao i da je živio što je mislio, kao i većina tih velikih muzičara”, ocijenila je Brajović.

( Stefan Strugar )