Etika života

Bog i žena na dar

Više od vijeka kasnije, čovjek bi mogao pomisliti da smo do sada prevazišli vjerovanje da žene nisu dorasle najvišim nivoima obrazovanja u bilo kojoj oblasti

176 pregleda1 komentar(a)
Iran studentkinje, Foto: Naijapidginenglish.com
21.10.2012. 15:17h

Moja baba je bila jedna od prvih žena koje su studirale matematiku i fiziku na Univerzitetu u Beču. Kada je diplomirala 1905, univerzitet ju je nominovao za dobijanje najveće počasti, nagrade povodom koje se dodjeljuje prsten sa ugraviranim inicijalima imperatora. Međutim, ni jedna žena prije toga nije bila nominovana za takvo priznanje, pa je car Franjo Josip odbio da joj je dodijeli.

Više od vijeka kasnije, čovjek bi mogao pomisliti da smo do sada prevazišli vjerovanje da žene nisu dorasle najvišim nivoima obrazovanja u bilo kojoj oblasti. Dakle, uznemiravajuća je vijest da više od 30 iranskih univerziteta ženama zabranjuje upis na više od 70 studija, od tehničkih nauka, nuklearne fizike i kompjuterskih nauka do engleske književnosti, arheologije i poslovnih studija. Kako navodi Širin Ebadi, iranski advokat, borac za ljudska prava i dobitnik Nobelove nagrade za mir, ove zabrane predstavljaju dio vladine politike da ženama ograniče spektar mogućnosti za ostvarenje van kuće.

Ove zabrane su posebno ironične s obzirom da, prema podacima UNESCO-a, od svih zemalja na svijetu, Iran među studentima ima najveći broj žena u odnosu na broj muškaraca. Prošle godine, od studenata koji su uspješno položili ispite, 60% su bile žene, a dominirale su i u tradicionalno muškim disciplinama poput tehničkih studija.

Možda je upravo uspjeh studentkinja – i uloga obrazovanih žena u suprotstavljanju iranskoj teokratiji – to što je motivisalo vladu da pokuša da promijeni trend. Sada žene poput Nušin, studentkinje iz Esfahana koja je za BBC kazala da želi da bude mašinski inženjer, ne mogu da ostvare svoje ambicije uprkos tome što postižu odlične rezultate na prijemnim ispitima.

Neki tvrde da ideal jednakosti među polovima predstavlja tačku gledišta određene kulture i da mi Zapadnjaci ne treba da pokušavamo da nametnemo svoje vrijednosti drugim kulturama. Istina je da islamski tekstovi na različite načine dokazuju superiornost muškaraca nad ženama. Međutim, isto se može reći i za jevrejske, odnosno hrišćanske tekstove; a pravo na obrazovanje bez diskriminacije je garantovano u nekoliko međunarodnih deklaracija i sporazuma, poput Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koju su prihvatile gotovo sve zemlje, uključujući i Iran.

Diskriminacija žena je dio šireg obrasca zvanične pristrasnosti u Iranu, naročito usmjerene protiv onih koji nisu muslimani, niti pripadnici jedne od tri manjinske religije – zoroastrizma, judaizma i hrišćanstva – koje su poriznate iranskim ustavom. Na primjer, da bi se upisalo na fakultet, lice mora da se deklariše kao vjernik jedne od četiri priznate religije. Ateisti, agnostici ili pripadnici iranske zajednice Bahai se ne primaju.

Zamislite kako bismo mi reagovali kada bi neko pokušao da opravda rasnu diskriminaciju tvrdeći da je pogrešno nametati jednu kulturu drugima. Na kraju krajeva, godinama je „kultura“ nekih djelova Sjedinjenih Država podrazumijevala da ljudi afričkog porijekla treba da sjede u zadnjem dijelu autobusa i idu u odvojene škole, bolnice i univerzitete. „Kultura“ aparthejda u Južnoj Africi je podrazumijevala da crnci treba da žive odvojeno od bijelaca i da idu u posebne, lošije škole. Ili, da se preciznije izrazim, to je bila kultura bijelaca koji su u to vrijeme vladali tim prostorima.

Isto važi i za Iran. Oni koji vladaju zemljom su svi muškarci i muslimani. Poziv vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hamneija na „islamizaciju“ univerziteta iz 2009. doveo je do toga da se planovi i programi studija promijene i da pojedine članove akademskog osoblja zamijene konzervativnije ličnosti. Prije dva mjeseca, Hamnei je kazao da Iranci treba da se vrate tradicionalnim vrijednostima i da imaju više djece – što bi imalo očigledne posljedice po ulogu žena, prilično različite od uticaja na okolinu.

Međunarodne sankcije koje su nametnute Iranu usmjerene su ka sprečavanju tamošnjeg režima da se domogne nuklearnog oružja, a ne da se isti ubijedi da okonča bilo diskriminaciju žena ili diskriminaciju na vjerskoj osnovi. Ne postoji opšteprihvaćeni bojkot iranskih univerziteta ili drugih proizvoda te zemlje, kao što je bio slučaj za vrijeme aparthejda u južnoj Africi. Čini se da i dalje vjersku i polnu diskriminaciju shvatamo manje ozbiljno nego rasnu ili etničku.

Možda smo spremniji da prihvatimo da su biološke razlike između muškaraca i žena relevantne za uloge koje imaju u društvu. Takve razlike postoje i one nisu čisto fizičke. Zato ne treba da žurimo sa zaključkom da tamo gdje su većina inženjera muškarci, mora biti diskriminacije žena. Možda više muškaraca nego žena žele da budu inženjeri.

To je, međutim, potpuno različito pitanje od toga da li ženama koje žele da postanu inženjeri i koje su kvalifikovane da to studiraju treba uskratiti mogućnost da ostvare svoje ambicije. Time što se ženama eksplicitno zabranjuje da se upišu na studije koje su muškarcima dozvoljene, Iran preduzima korak koji se ne može opravdati baš kao ni rasna diskriminacija i koji treba isto tako snažno osuditi.