Posljednji kolašinski lelekač: Lako je naći riječi za dobrog čovjeka

Muško lelekanje, autentični crnogorski običaj koji polako izumire, još traje u kolašinskom kraju. Nekoliko starijih muškaraca sa tim darom smatraju da svojim umijećem doprinose dostojanstvu najtežih porodičnih trenutaka svojih komšija i sugrađana. Jedan od najpoznatijih je Luka Bošković iz sela Drijenak.

Prvi put je, kaže, zalelekao daleke 1965. kao 16-godišnji momak, za svojim đedom. Kasnije, gotovo da nije bilo sahrane kojoj je prisustvovao a da nije "ukazao tu zadnju počast pokojniku".

U životu svakog čovjeka bilo je momenata koji su za pohvalu, vrijedni pažnje i koji su ostali po dobru upamćeni

"Ne umijem ja pričati o tome mnogo. Običaj je to koji postoji oduvijek u Rovcima, Morači, Vasojevićima... Polako izumire, sve je manje lelekača i potrebe za tim i moja porodica ne odobrava što to radim, ali ja to iz najboljih namjera. To je moj način da pokažem žalost, da kažem o pokojniku ono što je zaslužio za života, da izjavim saučešće porodici. Nikada ne preuveličavam, ne lažem, ne kažem ono što ne stoji. Neću da me pljuju ljudi", priča starac.

Riječi koje "izgovori" nad odrom nikada unaprijed ne smišlja, već "same nailaze". Lelek treba da bude, kaže poznati kolašinski lelekač, sažet, jak, i da i opiše karakter pokojnika, istakne žalost za njim i ničim ne povrijedi ožalošćene. Teško mu je, kako kaže, da izbjegne tu obavezu.

"Pošto me ljudi znaju kao lelekača, teško mi je izbjeći tu obavezu i kada mi nije do toga. Naravno, ima prilika kada mi nije teško naći riječi, jer je umro veliki, dobar čovjek. Lako je tada. No, ima i onih drugih kada se nema baš puno lijepo reći. Ipak, u životu svakog čovjeka bilo je momenata koji su za pohvalu, vrijedni pažnje i koji su ostali po dobru upamćeni. Priznajem, bilo je slučajeva gdje sam izbjegao da lelečem, jer nijesam umio ništa reći, a da ne bude laž. Tada sam išao da izjavim saučešće po noći, jer se tada ne leleče", kaže Bošković.

Lako je svakom čovjeku naći nešto loše. Ne fali riječi za to. No, ne fali ni za poštenje i dobra djela

Najteže mu je kad mora zalelekati mlade ljude. Sjeća se da od velike žalosti nije kazao sve što je želio i što su zasluživali pokojnici na sahrani mladih vjerenika, koji su prije nekoliko godina nastradali u saobraćaju.

"Imao sam mnogo toga na umu da kažem za to dvoje mladih ljudi. Tragedija je to bila velika za grad, a da ne govorim za njihove porodice. Nijesam umio od tuge sve da kažem, steglo mi se grlo. Najteže je lelekati za mladim ljudima, čiji su životi prekinuti na početku. Teško mi je bilo, ali sam i ponosan na riječi koje sam kazao nad odrom pokojnog Pavla Bulatovića, cijenio sam tog čovjeka i imao šta lijepo da kažem o njemu. To je za mene bila čast", kaže starac.

Oratorsku dramatičnost i karakterističan nastup u lelecima Bošković postiže, kako tvrdi, spontano. Slušao je mnoge rovačke i moračke lelekače, ali koristi bogatstvo i ljepotu našeg jezika, koja je, kako kaže, dovoljna da “opiše svaku muku, tugu, ljepotu, zlo, ali i dobro”.

"Lako je svakom čovjeku naći nešto loše. Ne fali riječi za to. No, ne fali ni za poštenje i dobra djela. Svakome se oboje može reći i rijetki su oni koji su nesoji ili sveci. I sve njih neko žali, nekome su bili važni", kaže Bošković.

( Dragana Šćepanović )