Jedina nada je masovni ustanak protiv modernog ropstva

Stoga je na radikalnoj ljevici da preuzme demokratski projekt i još jednom ga poveže s narodnim borbama protiv novih oblika dužničkog ropstva

80 pregleda13 komentar(a)
27.05.2012. 09:16h

Na radikalnoj ljevici je da preuzme demokratski projekt i još jednom ga poveže s narodnim borbama protiv dužničkog ropstva, piše na svom blogu profesor Dejvid Meknali sa kanadskog Jork univerziteta, a prenosi portal h-alter.org.

"Istina je da je demokratija započela s Grcima, a ne s narodnom pobunom protiv duga i dužničkog ropstva. Te bi smo se činjenice mogli prisjetiti s obzirom na to da bogati zajmodavci ponovno drže grčki narod u šaci.

Stoga jedina nada za povrat demokratije u Grčkoj (a i drugdje) leži u masovnom ustanku protiv modernog dužničkog ropstva zahtijevajući proširivanje narodne vlasti i na ekonomsku sferu.

U svim drevnim kulturama pasti u nepovratno zaduženje značilo je postati rob bogatima. Hiljadama godina siromašni su raspolagali samo svojim tijelima i radom kako bi došli do zajmova. U staroj Grčkoj posljedično su "siromašne… bogataši porobili", kako je Aristotel utvrdio.

Započevši prije više od 2.600 godina niz pobuna atinskih siromaha – iliti demosa – slomio je moć aristokratije i započeo dugu demokratsku revoluciju.

Pritisnuti dugovima i raširenošću dužničkog ropstva obični su ljudi aristokratsko društvo u kojem su živjeli učinili zbilja neupravljivim. 594. pr. n. e., pokušavajući povratiti stabilnost, demosu su dani golemi ustupci: svi dugovi su otpisani, a dužničko ropstvo ukinuto.

Po prvi put su siromašni muškarci dobili značajnija prava na učešće u politici. Ta su prava iskoristili kako bi sistemski smanjili neograničenu moć aristokrata, što se postiglo podređivanjem svih institucija narodnoj Skupštini i njenim principima direktne demokratije.

Ti principi, kao i oni ekonomske pravde, bili su tako isprepleteni s demosom da je Aristotel prepoznao da je "vladavina siromašnih" srž demokratske države. ,

"U demokratiji," kako je objasnio, "siromašni imaju veću suverenu moć od bogatih." Iz tog su razloga sva nastojanja bogatih da povećaju svoju društvenu i ekonomsku moć ujedno bila i nastojanja protiv demokratije.

Uprkos značajnim razlikama u društvenom i istorijskom kontekstu, slična se bitka i danas vodi u Grčkoj. Uistinu, drevna je grčka zemljoposjednička aristokratija zamijenjena kapitalističkom "finansijskom aristokratijom".

Rat između savremene aristokratije zajmodavaca i demokratskih snaga ponovno je zahvatio grčko društvo

No rat između savremene aristokratije zajmodavaca i demokratskih snaga ponovno je zahvatio grčko društvo.

Od najranijih dana nedavne "dužničke krize" – uzrokovane, prisjetimo se, globalnim spašavanjem banaka i recesijama koje su uslijedile nakon finansijskog sloma 2008. – međunarodne finansijske institucije bile su u sukobu s demokratijom.

Interesi globalnih banaka su opet bili važniji od volje naroda.

Razmotrite samo sljedeće događaje koji su se odigrali početkom novembra:

3. novembra prošle godine vođe Evropske unije zastrašile su i ponizile grčkog premijera Jorgosa Papandreua zbog njegovog obećanja da će provesti narodni referendum o predloženim mjerama štednje. S obzirom na to da povjerenje finansijskih tržišta ne trpi savjetovanje s grčkim narodom, Papandreu je ubrzo smijenjen.

Nedjelju dana kasnije Lukas Papademos, bivši čelni čovjek grčke centralne banke i bivši potpredsjednik Evropske centralne banke, postavljen je na čelo vlade kao premijer iako nikada nije bio izabran na neku javnu funkciju.

Dva dana poslije toga neizabrani premijer postavljen je i u Italiji, i to bivši direktor Goldman Saksa Mario Monti.

Braneći ovo zaobilaženje osnovnog liberalno-demokratskog postupka, predsjednik države je objasnio kako "Italija ne može da priušti izbore za vrijeme ekonomske krize."

Kad smo već kod izbora, španski narod je bio baš usred izbora u vrijeme kada su u Grčkoj i Italiji postavljeni neizabrani premijeri.

No, kako je jedan perceptivni novinar primijetio, javnost je pokazala specifičan manjak interesa za izbore. "Ukoliko se skoro pa niko ne zanima za izbore", primijetio je, "tako je zato što se rezultate smatra uglavnom nebitnim: tržišta su ta koja vladaju."

"Ukoliko se skoro pa niko ne zanima za izbore", primijetio je, "tako je zato što se rezultate smatra uglavnom nebitnim: tržišta su ta koja vladaju."

Uporedo s porastom prepoznavanja "vladavine tržišta" nestaju čak i najosnovniji oblici demokratije. Nigdje nije napad na demokratiju bio tako drzak kao u pregovorima koji su doveli do još jednog "spašavanja" Grčke – koje je, naravno, zapravo još jedno spašavanje evropskih banaka u nizu.

S obzirom na to da je cijena vraćanja duga bankama osiromašenje grčkog naroda, grčka je vlada prisiljena prihvatiti ništa manje do potpune kolonizacije od strane ECB-a i MMF-a. U "spasonosnom" sporazumu čak stoji:

  • Grčka mora izmijeniti svoj ustav kako bi dala prednost vraćanju duga. Politički dokument koji bi trebao čuvati prava naroda sada će biti dodati amandmani kako bi se dalo prednost pravima banaka.
  • "Zajmovi" dati Grčkoj smjestiće se na poseban račun kojim će upravljati treća strana, a s kojeg će se sredstva moći podizati samo kako bi se otplaćivao dug bankama. Trošenje tih sredstava na penzije ili zdravstvo eksplicitno je zabranjeno.
  • Strani zajmodavci imaće pravo da zaplijene zlatne rezerve grčke narodne banke.
  • Posebna radna grupa EU imat će "pojačanu i trajnu" prisutnost u Atini te će nadzirati sve odluke grčke vlade o finansijskim i socijalnim politikama.

U Grčkoj su odbačeni čak i posljednji natrusi demokratije uopšte mogući u kapitalizmu. Izabrane državne institucije sada su postale produžena ruka globalnog kapitala, dok je narod izložen savremenoj verziji dužničkog ropstva u kojem se tijela siromašnih i radnih ljudi žrtvuju kako bi se otplatio dug.

Nigdje nije napad na demokratiju bio tako drzovit kao u pregovorima koji su doveli do još jednog "spašavanja" Grčke – koje je, naravno, zapravo još jedno spašavanje evropskih banaka u nizu

U sklopu sporazuma kojeg je grčka vlada prihvatila, na primjer, minimalna nadnica biće smanjena za 22% (čak i više za mlađe radnike), 150.000 ljudi zaposlenih u javnim službama dobiće otkaz, a penzije će biti brutalno srezane.

Životni standard će pasti za dodatnih 30% povrh dosadašnjeg pada od 15%. Ekonomija koja je pet godina u recesiji (tokom koje je doživjela pad veći od 20%) pašće još na niže grane.

Nestaće više od 60.000 malih i srednjih preduzeća, a s njima i 250.000 radnih mjesta u privatnom sektoru.

Nezaposlenost mladih popeće se na više od 50%. Broj beskućnika i prosjaka, koji je već drastično porastao, dodatno će se povećati.

Ne zna se koliko će dugo ovo još potrajati. Još od ekonomske krize iz 2008/2009. u Grčkoj je dolazilo do niza generalnih štrajkova, masovnih protesta i sukoba s policijom.

Ljutim i frustriranim ljudima uskoro će vjerojatno prekipjeti. Riječima jednog sindikalca, "ljudi bukvalno gladuju i broj beskućnika se svakodnevno povećava… oni uskoro više neće moći to trpjeti. Doći će do narodnog ustanka."

Ukoliko želi uspjeti, takva će pobuna morati ponovno uspostaviti izgubljenu vezu između demokratije i ekonomske pravde.

Moraće oživjeti značenje demokratije kao "vladavine siromašnih" – svih siromašnih koji vrše pravu suverenu moć na narodnim skupštinama. Takav projekt radikalne demokratije moraće da odlučno raskrsti s liberalizmom, produbljavanjem i proširivanjem narodne moći i kontrole na ekonomsku sferu.

Liberalno-kapitalistička demokratija, primjećuje Elen Meskins Vud, "ostavlja netaknutima goleme dijelove naših svakodnevnih života – radno mjesto, raspodjelu rada i resursa – koji ne podliježu demokratskoj odgovornosti, već njima upravlja imovinska moć i zakoni tržišta."

Ta imovinska moć i tržište sada su pokazale potpunu nemogućnost postojanja u sklopu bilo koje istinske demokratije.

Stoga je na radikalnoj ljevici da preuzme demokratski projekt i još jednom ga poveže s narodnim borbama protiv novih oblika dužničkog ropstva. To ne podrazumijeva isključivo učenje na drevnom primjeru "slavne atinske demokratije" kao što to zastupa C. L. R. Džejms.

Podrazumijeva i praktikovanje novih oblika demokratskih praksi u obliku skupština, a kakvi su se pojavili na vrhuncu nedavnih borbi Trgu Tahrir do pokreta Okupiraj Wall Street.

Sve ovo znači izgradnju radikalne ljevice koja bi bila beskompromisno posvećena produbljivanju projekta direktne demokratije kao neophodnog dijela svih društvenih pokreta protiv mjera štednje i nepravde.

Galerija