Mladi Izraelci zaljubljeni u Njemačku i Berlin

Njemački pasoši, berlinski DJ-evi i časovi jezika: nakon decenija opreza, Izrealci su otkrili jednu novu ljubav prema Njemačkoj. Za novu generaciju samouvjerenih, mladih Izraelaca, ova zemlja je postala jedna od njihovih omiljenih.

Prilikom prve posjete Njemačkoj, Izraelac Tomen Hejman spavao je sa jednim Njemcem. Upoznao je Andreasa Josefa Merka - plavušana i katolika - u jednom berlinskom klubu. Hejman – filmski režiser, Jevrej i gej – prvo je pomislio da je Merk Šveđanin.

Smatrao je da Njemci sigurno izgledaju drugačije, da su možda opakiji i grublji.

Gotovo 70 godina nakon holokausta, posljednji preživjeli umiru i to mijenja način na koji mladi Izraelci gledaju na Njemačku

Narednog jutra, režiser je uključio kameru i pitao Njemca: Jesi li ponosan što si Njemac? Jesi li ikad razgovarao sa tvojim djedom i babom o holokaustu? Ne, rekao je Njemac, ali je vrlo moguće da su bili nacisti. Uslijedio je dug period tišine. To je bio jedini put da su započeli diskusiju na tu temu.

Nedugo zatim, Njemac je otputovao u Tel Aviv sa dva kofera i kartom u jednom smjeru. Skupa su proslavili Božić i Pashu. Njemac mu je objasnio kako da okreće palačinke u vazduhu, a Izraelac je njemu pokazao kako da stoji mirno tokom obilježavanja Dana sjećanja na holokaust.

Ova i mnoge druge scene na kraju su postale dio filma: jednog 56-minutnog zapisa o novom, neometanom načinu na koji danas komuniciraju Izraelci i Njemci. Film "Upucao sam svog ljubavnika" je izjava ljubavi – jednog Izraelca, čiji su djed i baba pobjegli iz Berlina 1936, jednom njemačkom plesaču iz Bavarske, a njegov najupečatljiviji dio je to koliko ova ljubav izgleda normalno. Omiljena destinacija

Nešto se promijenilo u načinu na koji Izraelci i Njemci komuniciraju - to više nisu beskrajne debate u kojima se stari Njemci rvu sa svojim demonima a političari muče da obave protokolarne rituale: obaveznu posjetu Jad Vašemu ovdje, obaveznu posjetu Dahau tamo.

Sada već neko vrijeme postoji jedna nova izraelsko-njemačka stvarnost mimo nekada uobičajenog šoka i straha – prije svega u Izraelu.

Pravi opseg ovog prelaza je možda najbolje izražen u brojkama: prije dvije godine, četvrtina svih Izraelaca navijala je za Njemačku da osvoji svjetski kup u fudbalu

Gotovo 70 godina nakon holokausta, posljednji preživjeli umiru i to mijenja način na koji mladi Izraelci gledaju na Njemačku. Relativno oslobođeni istorijskih tabua, oni redefinišu šta im ta zemlja znači. Kratke posjete Berlinu su najnormalnija stvar na svijetu. Za njih, Njemačka nije zemlja poput svake druge – ona je jedna od njihovih najomiljenijih destinacija.

To uglavnom ima veze sa jednim osjećajem - novom sigurnošću u ličnom kontaktu sa Njemcima - osjećajem koji karakterišu radoznalost i želja za otkrićima. Mladi Izraelci više ne insistiraju na konstantnom sjećanju već, radije, na pravu da nešto zaborave.

Pravi opseg ovog prelaza je možda najbolje izražen u brojkama: prije dvije godine, četvrtina svih Izraelaca navijala je za Njemačku da osvoji svjetski kup u fudbalu. U anketi sprovedenoj 2009, 80 odsto svih anketiranih kvalifikovalo je izraelsko-njemačke odnose kao normalne, a 55 odsto je ocijenilo da antisemitizam nije gori u Njemačkoj nego u drugim djelovima Evrope. Grad koji nikad ne spava

Nekih 100.000 Izraelaca danas ima njemačke pasoše, a vjeruje se da 15.000 živi u Berlinu. Broj direktnih letova između ovih zemalja povećava se svake godine, a avioni su gotovo uvijek puni. U velikim gradovima, skoro da je nemoguće naći mladog Izraelca koji nije bio u Njemačkoj ili ne želi da ode tamo. Najviše ih privlači Berlin - koji ih mami jeftinim smještajem i obećanjem o životu u uzbudljivom gradu koji nikada ne spava.

Međutim, Berlin je više od evropskog Njujorka. To je pozornica gdje oni mogu da dobiju uloge i istraže osjećaj ličnog pripadanja i identiteta – poput igre „šta bi bilo“: Šta bi se desilo da sam se rodio u Njemačkoj? Šta bih bio? Kakav bi moj život bio danas?

Ovaj novi odnos, bez sumnje, nije bez mana. Nije sve ružičasto, naravno, i nije sve oprošteno i zaboravljeno. I dalje ima 17-godišnjih Njemaca kojima je neprijatno kada se u školi obrađuje holokaust. Ima i onih koji se kunu da nikada neće kročiti nogom u Njemačku.

Kursevi herbejskog u Tel Avivu puni su stranaca, uključujući veliki broj Njemaca i Njemica koji uče jezik svojih partnera. U isto vrijeme, mnogi Izraelci uče njemački, a kursevi tog jezika na Institutu Gete su popularniji nego ikada

Sjećanje na holokaust je svrha njihovih života, reklo je 98 odsto jevrejskih Izraelaca u nedavnoj anketi. A kada je Izraelski kamerni orkestar prošle godine svirao djelo Riharda Vagnera na festivalu posvećenom ovom njemačkom kompozitoru, to je izazvalo nezadovljstvo u Izraelu. Međutim, ovo se može razumjeti kao jedan simboličan akt otpora starije generacije koja ne odobrava opušteno ponašanje današnje omladine.

U jednoj od scena, izraelski režiser pred kamerama pita majku: Smetali li ti što je tvoj sin u vezi sa Njemcem? Ne, odgovorila je, ne uopšte. Kasnije je, međutim, dodala: Obojica ste toliko različiti, trebalo bi da nađeš nekoga ko ti je sličniji. Time je mislila Jevreja. Hejman nije poslušao njen savjet. Šest godina kasnije, on i Andreas su i dalje zajedno. A majka? Naučila je da poštuje njihovu vezu.

Međutim, ostaje pitanje da li je partner iz Njemačke adekvatan za nekoga iz Izraela. To je pitanje o kome se raspravlja ovih dana u velikom broju izraelskih porodica. Sada kako sve više mladih iz Izraela putuje u Njemačku, češće se upoznaju sa tamošnjom omladinom i međusobno se zaljubljuju.

Kursevi herbejskog u Tel Avivu puni su stranaca, uključujući veliki broj Njemaca i Njemica koji uče jezik svojih partnera. U isto vrijeme, mnogi Izraelci uče njemački, a kursevi tog jezika na Institutu Gete su popularniji nego ikada. Davno izgubljene priče

Nije slučajno što se to događa sada, u trećoj generaciji, koja više nije preokupirana time što su Izraelci. Njihovi djedovi i bake su ili ljutito bojkotovali „simens“ i „folksvagen“, ili su i dalje čitali Getea na njemačkom. Da bi postali čisti Izraelci, njihovi roditelji morali su da se otarase svega što je bilo njemačko.

Njihovi unuci osjećaju se mnogo sigurnije sa izraelskim identitetom pa je lakše za njih da istraže svoje korijene i prekinu ćutanje koje i dalje vlada u mnogim porodicama, a tiče se ličnih patnji u kolektivnom hororu holokausta.

To, takođe, objašnjava zašto danas ima toliko filmova u kojima je zabilježeno kako su Izraelci došli do davno izgubljenih priča o svojim precima. U „Šest miliona i jednom”, na primjer, četiri člana porodice, uključujući režisera dokumentarca Dejvida Fišera, putuju u Austriju ne bi li bolje razumjeli njihovog oca koji im nije rekao više od sljedećeg: Bio je u Aušvicu – glad, patnja, vozovi, fregmenti horora...

Međutim, nakon njegove smrti, djeca su otkrila očeve dnevnike, u kojima je opisao kako je morao da radi u jednom od Hitlerovih podzemnih postrojenja za izradu aviona. Radio je tamo 10 mjeseci, rekli su jednom zapanjenom istoričaru, koji smatra da je to nevjerovatno, jer je prosječni radnik živio samo nedjelju dana. "BERLINSKE žurke"

Ovaj novi, mnogo opušteniji način komuniciranja sa Njemačkom, takođe, mijenja Izrael, a to se može osjetiti na mnogim mjestima, kao što je jedna od popularnih „berlinskih žurki“ u Tel Avivu. Sve što je nekad potrebno je stan privremeno transformisan u klub, sa logorskom vatrom na krovu i, sprat niže, plesnim podijumom.

Ovdje svi kelneri nose beretke istočno-njemačke vojske, jedan DJ iz Berlina pušta muziku a postavljen je i putokaz na kome su ispisana imena berlinskih turističkih atrakcija.

Ovaj entuzijazam je postao gotovo jedna vrsta zaluđenosti. Šta bi drugo inače moglo objasniti činjenicu da je roman Hansa Falade „Svako umire sam“ bio na vrhu izraelskih lista bestselera nekoliko sedmica prošle godine – 64 godine nakon što je prvi put objavljen? I šta bi drugo moglo objasniti zašto više nije neobično da njemački turista koji kupuje sladoled u Tel Avivu bude uvučen u žestoku diskusiju o filmovima njemačkog režisera Fatiha Akina? Čudno? Uopšte nije. Njemačko državljanstvo – stvar opcija

Jedan izraelski novinar nedavno je aplicirao za njemački pasoš. To će biti njegova treća nacionalnost. Jermi Brener (32) je danas državljanin Izraela i Amerike. On će uskoro biti i Njemac, kao što je obećano u skladu sa Članom 116 njemačkog Ustava, po kome ljudi čija su državljanstva poništena u vrijeme nacista imaju pravo na njemački pasoš, kao i njihovi potomci. U prošlosti bi ga nazvali izdajnikom. Danas, oni to pričaju svojim prijateljima koji im na tome zavide.

Od početka ovog milenijuma, zabilježen je rapidan porast broja Izraelaca sa njemačkim pasošima. Za neke to je osiguranje protiv rata i terora, za druge to je stvar pogodnosti jer uklanja potrebu posjedovanja vize. Ostali i dalje na to gledaju kao na zakašnjelu pobjedu. Za Brenera, to je stvar posjedovanja opcija. A jedna od tih opcija je da jednog dana može da živi u Njemačkoj, kao što sada planira da studira u Njujorku.

Je li teško prihvatiti državljanstvo zločinaca? To je pitanje koje vjerovatno može postaviti jedan Njemac. Brener lično to sebe nije pitao. To je bilo teško za njegovog oca koji je morao da aplicira za njemački pasoš kako bi njegov sin dobio pasoš.

On će uskoro biti i Njemac, kao što je obećano u skladu sa Članom 116 njemačkog Ustava, po kome ljudi čija su državljanstva poništena u vrijeme nacista imaju pravo na njemački pasoš, kao i njihovi potomci. U prošlosti bi ga nazvali izdajnikom

Njegov otac je tipični predstavnik druge generacije, neko ko je odrastao u sjenci holokausta i uz ćutanje svoje majke. Nakon što je Brenerova baka umrla, porodica je o njoj više saznala od, kave li ironije, jedne njemačke istražiteljke. Ona je kopala po istoriji ove žene, koja je iz Aušvica pobjegla skočivši sa jednog voza i otišle u Berlin gdje ju je krio jedan Njemac.

Njemačka istražiteljka je od tada postala prijatelj porodice, a unuk danas pohađa časove njemačkog. Uskoro će postati Njemac i on smatra da je to potpuno normalno. Ovakve stvari postale su normalne u Izraelu.

Na primjer, jedan izraelski advokat se prošlog mjeseca obratio kancelariji njemačkog nedjeljnika "Špigl" u Tel Avivu i zamolio osoblje da stupi u kontakt sa Ginterom Grasom. Objasnio je da želi da pomogne njemačkom autoru da ospori zabranu ulaska koju je uvela izraelska vlada kao odgovor na poemu koju je Gras nedavno objavio, a u kojoj kritikuje Izrael.

Voljan je da radi bez naknade, objasnio je, zarad odbrane slobode govora. Nadamo se da će ovaj advokat uspjeti, ako ne iz drugih razloga, onda samo da bi se Grasu dala mogućnost da iskusi ovaj novi Izrael, zaključuje "Špigl".

Galerija

( Miloš Rudović )