Putevi slobode

Sloboda kao svevremeni ideal opštih ljudskih vrijednosti inspirisala je mnoge djelatnike filozofske misli, književnike, revolucionare, borce za pravdu i utemeljivače modernih političkih koncepata, odvajkada. Može se reći da je sloboda nedostižna vrijednost kojoj stremi svaki čovjek i pojedinac u istoriji čovječanstva. Borba čovjeka za nekim od stanja lične, apsolutne, građanske slobode traje vjekovima kao način dostizanja najveće vrijednosti izražavanja i djelanja čovjekovog duha oslobođenog bilo kakvih stega koje mu nameće društvo, ideologija, sredina, organizacija i svakog spoljašnjeg uticaja i prisile uopšte. Pojmovi ljudske slobode nose trag vječnosti, može se zasigurno tvrditi.

Tako, Platon u starogrčkoj filozofiji smatra da - idealna država osigurava najveću slobodu za sve građane kao ostvarenje pravednosti, gdje svako radi ono u čemu je najbolji. Ostvarenje pravednosti za sve građane jedini je oblik i imperativ dejstvovanja, postojanja i smisla vlasti u idealnoj državi, ustanovili su briljantni umovi starog vijeka. Platon je na taj način zacrtao put razvoju budućih teorija građanske slobode.

Ruso u Društvenom ugovoru kaže da – odreći se svoje volje to znači odreći se svakog svojstva čovjeka, čovječanskih prava, pa čak i svoje dužnosti… oduzeti svaku slobodu svojoj volji znači oduzeti svaku moralnost svojim djelima - što predstavlja meni najbliže tumačenje slobode do sada. Možemo govoriti da je odricanje slobode zarad, nekog entiteta ili ideologije, ravno zločinu, zločinu nad čovjekom, nad nacijom. Takve borbe su u sebi sadržale crte, duhovne evolucije i nacionalne evolucije koja se snažno odrazila i na našu zemlju u istoriji.

Problemi individualne ili pojedinačne “građanske” slobode, bitno iskrsavaju u modernom crnogorskom društvu u novije vrijeme, iako se jedan dio građanstva veoma komforno osjeća u, po svemu sudeći, diktatorski ustrojenom društvu u poslednjih dvadesetak godina. Ovakvi problemi suprotstavljanja lične ili pojedinačne slobode nasuprot kolektivne, društvene (a u našem slučaju riječ je o interesu dvije političko-ideološki ustrojene organizacije koje dijele vlast) bitno zaoštravaju sveukupnu atmosferu na sadašnjoj društveno-političkoj sceni.

“Protesti” koji potresaju inače do sada mirnu površinu u kojoj se ogleda društvena stabilnost Crne Gore, za jedan dio građanstva, koji se svjesno odrekao svoje slobode, predstavljaju vid urote protiv vlasti, dok za samu vlast predstavljaju jeftine političke trikove koji su zapravo manipulacija para-političkih organizacija (Milo Đukanović, april 2012).

Za jedan, oveći dio građanstva koji protestvuje na ulicama, takav izraz potrage za slobodom predstavlja: vapaj za oslobođenjem od nepoštene vlasti koja zasigurno ugrožava taj “neposlušni”dio građanstva, potrebu za rješavanjem naraslih egzistencijalnih problema, nadu u neizvjesnu budućnost, ali budućnost koja ne počiva na zatvorenoj homogenoj autoritarnoj cjelini vlasti koja je prostrla svoje pipke na svaki segment države, društva i dobara Crne Gore. Masovni odziv građanstva na protestima koje organizuju tri “građanski orjentisane organizacije”, od kojih jedna ima ulogu upućivanja na kriminalni i korumpirani aspekt vlasti, nije manipulacija.

On je u najmanju ruku , znak da građanska svijest živi i da ima potrebu za dokazivanjem pravednosti i da želi da evoluira u savjesniji, pravedniji, životno-vredniji oblik. Život i vrijednost života koji želi da dokazuje svoju punoću i normalan rast odavno je onemogućen u Crnoj Gori. Zagubio se, u ogromnoj nezaposlenosti mladih ljudi koji bezuspješno traže posao, u teškoći, jednom riječju, proživljavanja svakodnevice. Jednoličnost i bezprizornost naših života gube se u besomučnoj politizaciji, prodavanju naših glasova za dugogodišnje pobjeđivanje jedne te iste partije na izborima i kao da naglašava ionako jadni, prazni sadržaj kolektivnog života u kome veću ulogu ima lik Mila Đukanovića ili Ranka Krivokapića nego li život sam.

Društvo je, naime postalo zarobljeno istog trenutka kada je vlast uvela mehanizme prijetnji, represija, ucjenjivanja, straha, prisile i zloupotrebe svoje moći. Vlast je kao takvom postala antipod društvenoj slobodi, pravednosti i moralnosti građana kojoj bi trebalo da stremi. Prema tome, ona je izraz ugušenja svake lične građanske slobode radi nametanja svoje kvazi kolektivne i društveno korisne kao privida ili vješto postavljenog, iskonstruisanog sistema vrijednosti. Iza takvog sistema vrijednosti krije se zločinačka vlast koja novcem kontroliše svoje organe i istovremeno novcem animira građane da joj pomogne da se održava, reprodukuje i produžava.

Protesti, prema tome, nisu samo manifestacija nezadovoljstva. Oni su svekoliki, raznoliki izraz dubokih problema našeg društva, zbog čega ih i prati brojnost i heterogenost i dobrovoljnost. Oni zaslužuju i epitet građanski jer su prvi put izraz ujedinjene potrebe vjerski i nacionalno drugačije opredijeljenih grupacija, za drugačijom i boljom stvarnošću. I što je najvažnije, oni su izraz potrebe za oslobođenjem.

Promjene podrazumijevaju i rušenje mističkog autoriteta “znamenitih ličnosti režima” kao i bolan proces osvješćivanja da su upravo oni zamijenili crnogorsku i tako poznatu potrebu za sopstvenom odgovornošću prema sebi i kolektivitetu u okviru koga živimo. Zamijenili su i odstranili i lična osjećanja, moralna načela kao nezamjenljivi koncepta odnosa u jednoj zajednici, usljed čega se neminovno urušava svaki takav, nepravedni sistem. Jer pravednost i sloboda su usko povezani… i jedno ne može bez drugog, a kada se se susretnu iz njihove simbioze rađaju se novi pokreti, nove inicijative, novi oblici građanskog života i djelovanja, novi pravci koji pokazuju kakva bi naša stvarnost možda trebala biti. Upravo na tim osnovama počiva građanski front, koji apeluje na “otpor”, kao vid djelanja za izgubljenom slobodom.

Pa gdje ćemo potražiti našu - izgubljenu - slobodu? Koji su putevi naše slobode? Tražićemo je na ulicama, ili na nekom drugom “frontu”, ali dok god je tražimo i dok god se za nju borimo, to znači da kao društvo nismo mrtvi. To znači da se nismo odrekli svojih prava i svoje čovječnosti. Oni su pred nama i ne bojimo se da njima koračamo.

( Ljubica Gojković )