Lena Ruth Stefanović: Đavo, strah od slobode izbora
"Mi volimo da svaljujemo krivicu na druge, kao što su Adam i Eva u rajskom vrtu prebacivali krivicu jedno na drugo, pa je na kraju svalili na zmiju"
Knjiga poezija Lene Ruth Stefanović “Đavo, jedna neautorizovana biografija”, promovisana je krajem nedjelje na Zimskom salonu knjige. Ovo djelo u izdanju OKF-a je jedna vrsta multimedijalnog projekta, jer su uz nju štampane i tarot karte koje je uradio španski umjetnik Francisko Kampos.
Sama pojava tih karata upućuje na to da su među koricama knjige pjesme koje govore o ezoteriji i mistici, te da je moguće ne samo njihovo čitanje kroz poeziju, već i doživljaja realnog i svakodnevice.
Nakon dvije objavljene knjige kratkih priča, objavljujete zbirku "Đavo, jedna neautorizovana biografija". Možete li objasniti ko je đavo i da li je neautorizovana biografija đavola u stvari biografija čovjeka?
"Sam naslov je igra riječima i aluzija na knjigu Jehude Berga, 'Đavo, jedna autorizovana biografija'. Rabin Berg uz sve kontroverze koje prate rad njegove škole kabale - zadnjih desetak godina neizostavno je na listama Njujork tajmsa najuticajnijih rabina na svijetu i to pri samom vrhu liste.
"I tako dođosmo do đavola, koji ne postoji"
On nastavlja tradiciju svog oca, Rava Berga, koji je prvi u istoriji pokušao da mudrost Tore, Talmuda i Zohara proširi van nekog najužeg kruga posvećenika i veoma religioznih Jevreja – i ja mislim da je poprilično uspio u tome.
Bergovi polaze od ideje da Svjetlost, kabalistički eufemizam za svevišnjeg, može da se pobrine sama za sebe i da nema potrebe kriti tu vrstu znanja jer postoji neka prirodna selekcija – onaj kome je to potrebno prići će sam i dobiće želju da istraje, dok će ostali odustati i latiti se nečeg drugog.
I tako dođosmo do đavola, koji ne postoji. Da postoji, teološki ne bi stajala priča o omnipotentnom Tvorcu. Mi volimo da svaljujemo krivicu na druge, kao što su Adam i Eva u rajskom vrtu prebacivali krivicu jedno na drugo, pa je na kraju svalili na zmiju… to je taj strah od preuzimanja odgovornosti, strah od slobode izbora, poistovjećivanje sa sopstvenim sumnjama i nevjerom, čiju zbirnu snagu kabalisti nazivaju “Đavolom”.
Ova zbirka ima religiozne, mistične i ezoterične motive. Da li zapravo smatrate da sam realan život u stvari ima osnove u tome? A, s obzirom na to da ste uz pjesme poklonili i originalne tarot karte, kako izgleda čitanje poezije kroz tarot?
"Mislim da se tim spojem dobija takozvani 'jezik ptica'… Vratimo se izvorno sakralnoj prirodi poezije. Jedan od najmističnijih filozofa, Rene Genon, upućen jednako u kabalu i sufizam, zabilježio je da je latinsko 'carmina' (stih) identično sanskritskoj riječi 'karma', a sam pjesnik – nadahnuti tumač svetog jezika. Kasnije 'vates' postaje proricatelj budućnosti, 'adivino', a 'carmen' se pretače u 'enchantment' - začaranost, magijsku radnju i sasvim posebno stanje.
"Genon je naglašavao da Duh, koji diše gdje hoće i kada želi, može oživjeti mrtve simbole i obrede, vraćajući im time izgubljeno značenje i izvornu punoću"
Praznovjerjem (superstitio) se olako označava ono što se ne razumije; međutim, u etimološki smislu 'quod superstat' je ono što nadživi svoju izvornu prirodu, recimo 'mrtvo slovo na papiru'.
Genon je naglašavao da Duh, koji diše gdje hoće i kada želi, može oživjeti mrtve simbole i obrede, vraćajući im time izgubljeno značenje i izvornu punoću. Upotreba, sa takvom namjerom, spoja stiha i ritualne slike, po meni je nenadmašna, recimo da se na taj način vraća neka moć, koja riječ samu obdaruje snagom dovoljno jakom da stvara svjetove”.
Na crnogorskoj aktuelnoj poetskoj sceni postoji tendecija da se sa ponosom izdvaja žensko pismo, što mislite o tome. Da li su polovi važni i jesu li žene zaista napravile taj poetski bum?
"Moram vam odgovoriti na pitanje – pitanjem, kažite mi, koji bi se od najčuvenijih i najnagrađivanijih svjetskih pjesnika u novijoj istoriji od kada smo, srećom, odbolovali rimu libio da potpiše 'Vještinu' ili 'Tišinu' Dragane Tripković?
Koji bi se čuveni japanski majstor haikua libio da potpiše bilo koji stih Tanje Bakić? Meni su te rodne varijante politički korektna budalaština, postoji dobra i loša poezija ( i proza), a ne muška i ženska. Jelena Nelević-Martinović je to najbolje rekla:
“Ja nisam raspon mojih bokova
Obim mojih grudi,
Boja mojih očiju i savršeno odmjeren
Rastvor kilograma i santimetara...
Razlika je u tome što prodirem ja,
Dok se o mene sve odbija.”
U mandarinskom, na primjer, nema rodova, kada čitate ljubavnu poeziju ne možete znati da li ih je pisao muškarac ženi, žena - ženi, ili muškarac – muškarcu; mislim da je tako najbolje jer osjećanja, ona dostojna poezije – su univerzalna, nedjeljiva, kao, uostalom, i sama mudrost i glupost, a i vještina na kraju krajeva.
"Mi volimo da svaljujemo krivicu na druge, kao što su Adam i Eva u rajskom vrtu prebacivali krivicu jedno na drugo, pa je na kraju svalili na zmiju"
Naše cure su sjajne i krenule su težim putem, putem stiha, što je za svaku pohvalu, kudikamo je lakše i isplativije štancati neke prozne splačine sa stereotipnim likovima, nemaštovitim zapletom i predvidljivim raspletom, za poetsko izražavanje, pogotovo ovakvo koje je blisko našim savremenim pjesnikinjama, treba velika lična hrabrost.
Silvija Plat je probila led 'confessional poetry', kako god mi prevodili poeziju koja je intimna, proživljena, po-unutrena. Naše pjesnikinje mahom pišu u prvom licu. Nema paravana od fiktivnih likova, riječi su malobrojne izbrušene poput dijamanata, pretočene kroz sebe i prelomljene kroz lično iskustvo.
Ta esencija čuvstvovanja je ono što je u svijetu preporučilo pjesnikinje koje na današnji dan pišu na crnogorskom – jeziku moćnom i bogatom, ali veoma ograničene difuzije.
"Riječju su se ne samo stvarali svjetovi, kao što je zapisano, imala je i kudikamo surovije namjene, a i fatalnije po čitave narode posljedice"
U biti je čudesno, s obzirom na to da su malobrojni nosioci ovog jezika, koliko je vrhunske poezije na njemu ispjevano i koji dio tog stvaralaštva je nastajao u vremenu potpune tame i haosa.
Pjesništvo je u biti izvorno obličje magije, a vještina i čuvenje naših čarobnica odavno su prevazišli ne samo geografske granice, već i one transpersonalne”.
Gdje je mjesto umjetniku danas? Koju ulogu nosi?
"Treba da pođemo od definicije pisca oko koje se koplja lome. Mislim da većini nas, kojima je maternji jezik jedan od onih koji se govore na prostoru bivše Jugoslavije, 'pisac', nebitno ženski ili muški, zvuči prilično ozbiljno.
Riječju su se ne samo stvarali svjetovi, kao što je zapisano, imala je i kudikamo surovije namjene, a i fatalnije po čitave narode posljedice. Možda se sjećate famoznog verbalnog delikta, kojim se Ustav SFRJ ograđivao od slobode izražavanja; većina dobrih ruskih pisaca štampani su u samizdatu u sovjetskim vremenima, Salman Ruždi je pod fatvom.
To znači da riječ i dalje posjeduje onu primordijalnu moć i da se putem nje mogu manipulisati neke sile, koje su same po sebi iznad podjele na dobro i zlo. S kakvom namjerom će se one upotrijebiti i koliko vješto to već zavisi od pojedinca koji sebe označi kao pisca, od njegove savjesti, zanatskog umijeća i lične moći”.
( Milica Radović )