Lizalice

DPS kao razigrana “Djeca cvijeća”? Sjajno, ako mene pitate.

E, sad, kao i uvijek, postoje “sramotni ljudi” (i neostvareni) koji su spremni da u svemu vide samo negativnu stranu. Pa im je ovo dokaz da je Crna Gora policijska država – navodno je riječ o sinhronizovanoj akciji – centaršut iz “srca tame”, odnosno jednih novina, potom “čistači”, a slučajno se tu zetekoše i fotografi, da ovjekovječe, iz minuta u minut, tako uspješnu egzekuciju... Poentiranje je ostavljeno mladima, kako i dolikuje partijama koje misle na budućnost.

Ja sam raspoložen da u svemu tome, čitavoj akciji koja je izazvala prilično nerazumijevanje javnosti – vidim nešto sasvim drugo. I krajnje pozitivno...

Jedno moguće tumačenje ovoga i ovakvoga zaokreta mogla bi biti i - sveopšta i radikalna estetizacija DPS-a. Svi bi – Lukšićevim putem. On piše pjesme, ali, tu su i čekaju na njihovu kreativnost i tolike druge umjetničke mogućnosti i izrazi. Kao da vidim slogan za sljedeće izbore, kakva snaga države i gluposti - “Snaga umjetnosti”. To je pun pogodak. Ko u poeziju, ko u slikarstvo, ko u balet i pozorište... Biće tu kadrova i za operu, sigurno. A mladež da se bavi performansima.

Tako treba. Ili – Takav nam treba, kako ono bi... To bi bilo i lijepo rasterećenje za crnogorsku javnu scenu. Zamislite koliko bi sve bilo ljepše kad bi, recimo, Rajko Kovačević, uz čitanje novog saopštenja svoje partije odradio i baletsku tačku. Sa piruetama i hodanjem na prstićima... Ili, na skupštini – poslanici da izgovaraju najslavnije monologe iz vaskolke dramske literature.

Žao mi je što se izgleda “prešao” Veljović, budući da je odigrao na naučnu, a ne umjetničku karijeru. Umjesto što je magistrirao, bolje bi mu bilo da je napravio kakvu izložbu slika – tako bi se lakše uklopio u Lukšićev koncept DPS-a, kao jedne velike i vesele kreativne radionice. Tada bi, uostalom, imao ko da naslika jednu raskošnu sliku, savim vermerovski postavljenu - “Djevojka sa dva fakulteta”.

Bezbjedonosne strukture mogle bi takođe dati svoj doprinos crnogorskoj umjetničkoj renesansi – bilo bi lijepo da se odluče za - pjevanje. Recimo, osnuju klapu “(S)udba”, i sve što treba saopštiti – otpjevaju. Po notama glavnog kompozitora, podrazumijeva se. Uzgred, kako se “bezbjednjaci” uglavnom obraćaju javnosti oko nekih “teških” tema, zamislite koliko bi sve to djelovalo manje strašno i stresno – u varijanti klapskog zvuka. Svaka antidržavna urota izgledala bi kao da Mare šeta pjacetom. A i konačno bismo čuli glas Bora Vučinića...

Koga će, kako najavljuju, Lukšić zamijeniti na mjestu ministra odbrane, a čini mi se da ovakav rasplet takođe potvrđuje ovu moju teoriju o sveopštoj estetizaciji. Naime, koja druga država može imati ministra vojnog koji je vojsku služio vikendom, “kod privatnika”. Što mu je kod mene plus, da se razumijemo... (Kao da već to što će pjesnik biti ministar odbrane nije već dovoljno bizarno.

Zagovornici ove teorije vjeruju da istaknuto mjesto u preoblikovanju DPS-a ima i B. Mićunović. Ministar je od druženja sa Marinom Abramović postao veliki zagovornik performansa. I, umjesto da velikoj umjetnici daju Obod, trebalo bi joj dati cijelu Crnu Goru. Neka sve postane jedan veliki performans. Ne može nam biti gore, a biće ljepše, sigurno.

Je li to novi DPS koji sanja Lukšić, kao predvodnik, valjda, te neke nove struje, novoga senzibiliteta u partiji? Biće to ludilo, izgleda...

Tajna moći DPS-a dobrim dijelom je počivala na činjenici da se ova polumitska struktura ne bavi onim stvarima u kojima nije (dovoljno) dobra. To je jedan vrlo racionalan pristup – probajte da se s njima takmičite u demagogiji, javnom obmanjivanju, prikrivanju korupcije, legitimisanju kriminala, kupovini ljudi (njihove mrtve i žive duše tek čekaju svoga Gogolja), i slično... Uvijek su bili tako jaki jer su znali koji je njihov prostor – i nije ih zanimalo ništa izvan toga prostora.

U tom smislu jeste određen znak slabosti (najblaže rečeno) ovaj smiješni pokušaj da se uđe na teritoriju jedne umjetničke forme – performansa. Naime, svakome je jasno da DPS nije tu gdje je (i toliko dugo) zahvaljujući umjetničkim sklonostima bilo svoga rukovodstva, bilo svoga članstva. O omladini (za koju se do skoro nije ni znalo da postoji, a sada znamo da ih ima najmanje šest) i da ne govorimo.

A, valjaće im i one lizalice... Može im to doći kao dobar trening za mukotrpni uspon u sopstvenoj partiji. Neka počnu na vrijeme...

( Balša Brković )