Ne može sve u isti koš

Kažu da u kriznim vremenima, obično, istina prva zagine. Nažalost, i naša sadašnjost pokazuje istinitost ove izreke. Socijalni bunt, koji ovih dana uzima maha u Gori Crnoj, kao da lagano klizi u stranu, baš u pravcu onog čega su se njegovi inicijatori, makar retorički, najviše plašili. Pojedinci i organizacije, valjda u „velikoj brizi“ isprva nenametljivo, postrance, a potonjih dana otvoreno lobiraju za svoje interese, političke, ekonomske, lične, opravdane i neopravdane. Oni politički me mnogo ne brinu, jer se s njima ne umijem nosit', nek se s njima nosi vlast i organizatori. No, oni drugi ekonomski, mnogo opasniji i razorniji, „interesno orijentisani“, e sa njima se i znam i hoću nosit'. Nijesam raspoložen „ćutanjem“ saglasit' se sa nečim, sa čim saglasan nijesam, kad pojedinci, kao maksim po diviziji, udare po esencijalnim interesima populacije, a sve u brizi za naš, a zarad svog interesa.

I tako, ovih dana u štampi čitah, đe kruške i jabuke u isti koš mećahu. Telekom i EPCG, vele „predstavljaju zlatne koke koje mogu donijeti ogroman novac“... Nek mi ne zamjeri dotični, ali se mene čini da ova dva sistema nijesu uporediva ni ekonomski ni sociološki, jer ako ti isključe telefon nećeš se smrznuti, ama ako ti isključe struju i dalje ćeš moći telefonirati, čini li vam se. Ako nemaš za telefonirat', telefoniraće tebi, ma ako nemaš struje, nećeš se ogrijati, a i teško da ćeš ručak skuvati, makar ovo malo crnogorske, śeverne i južne urbane populacije.

Složio bih se ja sa njemačkim ambasadorom što se Telekoma tiče, uz jednu malu leksičku korekcij - nije to bila najbolja, već jedna od najmalje loših crnogorskih tranzicionih rabota, makar smo znali s kim smo se u kolo uvatili. No dotičnih, aktuelnih dušebrižnika, ova se rabota ne doticaše, naravno, jer svako se češe đe ga svrbi, a ovu gospodu svrbi Gora Crna kao energetsko čvorište regiona. Lijepo bi bilo kad bi se recimo ovaj nenarodni posao odmaka od Gore Crne, pa recimo izmjestio u Ercegovinu, mjesto Podgorice, epicentar smjestio u Mostar ili nidajakibog u Saraj’vo, a umjesto kabal da se položi, od Lastve Grbaljske, ono da ga Vuk i Vojin, metnu od Neuma do Italije.

Da bi nas spasili velje pošasti, da nam Talijani, mjesto struje, „čiste energije“, uvale prljave novce evropske, ovi nam dušebrižnici predlažu da ih izagnamo. Oće vele da umjesto divlje ljepote, uvale nam kakvu centralu. Umjesto „pitome Morače“, ovi bi nam Talijani, kakvu branu učinjeli, da bi morali po cip cijeli dan rabotat, a ne u kakvu ladovinu ležat'. Misle naši prijatelji na nas pa, nas dalje śetuju, kako nije dobro što iz kuće iznosit', pa bila to i struja, no je, vele, bolje unosit', pa što košta da košta, do potonjeg eura u džepu kakvog Crnogorca i ostale „SAB-aH i RAE populacije“. Pomoće nam oni da što trgujemo, preko njihovih, Vuka i Vojina kad gođ nam struje prifali. Da njih slušasmo đa'o popio, e bi smo kakvih 30-ak milona eura profita mrsili, od onog 400 KV voda ka Tirani. Ne bi oni dali da naružimo njihove vizire, i nedirnuti prirodni ambijent, bogom dan za kakvi piknik vikend.

I tako sve u krug, okruglo pa na ćoše, merak da nam učine, rabotu da nam ne svrše. I opet čitam, đe nam zabrinut iz daleka poručuje “… Kad bi se sprovela istraga u energetskom sektoru – onakva kakvu su američko Ministarstvo pravosuđa i Komisija za nadzor tržišta kapitala sproveli u slučaju Dojče telekoma – nije nemoguće da, ako bi uklonili sve koruptivne stavke energetskog sistema, ne bi ostalo ništa da se plati... osim možda cijene papira na kome je račun ištampan”... Dobro vele stari bože sačuvaj me od prijatelja, od neprijatelja ću se sam znat' čuvat'. Mogao bih ovako da rijetko viđenim dušebrižnim citatima smaram i sebe i vas pitkim i nesuvislim zaključcima, koji, nažalost, umjesto da nas osvijeste svim silama nastoje da nas onesvijeste. Al’ ne bih, jer i ako je od prijatelja, mnogo je.

Vele da je potonji račun za struju čašu nam prelio, al’ se nadam da nam nije i pamet popio. Ne brinite prijatelji, Tara je svršena priča, koliko god bi nekim vašim, a i našim, to bilo od interesa, neće Tara nikad postat' bara. Branili smo je, branićemo je i odbranit, jer ona jeste „nick name“ za Goru Crnu. Ona je sažetak crnogorski, nit je možeš pregradit', nit je možeš ogradit', a bogami nit je možeš skrenut, kao ni nas. Fala vam, prijatelji, za pomoć i podršku ovakvu, nijeste trebali, a i džaba se trošiste.

Gradićemo brane na Morači, a vi nađite neđe u „komšilaku“, đe ćete za vikenda na piknik odit. I još da vam rečem, ove Talijane jesmo zvali, ama ih nećemo ćerat', jer nam ništa loše učinjeli nijesu, a dobroga, ako nas bude, sigurno će biti i za nas i za njih. Nepunih 20%, vele neki pametni ljudi, hidro-potencijala nam je iskorišćeno, a vi bi da vam Moraču za piknik sačuvamo. Kumim vas kapom ne mo'te nas više branit', jer nam neprijatelj, u odnosu na vas ovakve, samo dobroga može donijet'.

I za kraj jedna zamolnica. Ako đe imate, ka što velite, kakve struje za „dž“, (neđe đe se ovi naši nijesu, kako pretpostavljate, ali još ne znate, ama su vam puna usta, na kakvi viskoi napon priključili) nu šiljite, da se ne metemo po ovoj ciči zimi, dižuć' bunu sa vašom podrškom iz kakve tople kavane. Što se papira za račun bude ticalo, ne mo'te se brinut', naodit ' ćemo ga, makar i toalet papir koristili, samo da iznos za naplatu na njima, bude ka što i obećaste - 0,00 €. Ako nemate, ne mo'te nam više pisat', nije lijepo da se trošite uludo.

( Predrag Peđa Boljević )