Ne kukamo mnogo kod nas je vazda vanredno stanje

Ekipa „Vijesti“ je put do Šavnika prošla relativno lako.

Radnici Crnagoraputa su dali sve od sebe da u polasku sve bude kako treba. Ispred je išao ministar poljoprivrede Tarzan Milošević koji je, i te kako vodio računa da novinarske ekipe bezbjedno stignu do odredišta. I stigle su.

A tamo – prava idila. Šavničani snijega imaju na pretek, tako da bi slobodno mogli da ga izvoze.

Za mještane najmanje opštine u Crnoj Gori stanovnici južne i centralne regije kažu – „navikli su na snijeg“. Oni pak tvrde, kako reče jedan mještanin u šali, da se rađaju sa lopatom u ruci i skijama na nogama.

Bilo kako bilo, tek Šavničani ne kukaju mnogo zbog sniježnih blokada i vanrednog stanja.

„Kod nas je vanredno od kada znam za sebe. Ovo sada je skoro pa redovno“, u šali reče jedan Šavničanin, dok je čistio snijeg na krovu zgrade.

Prva dama krovova

A krovovi su u Šavniku bili centralno mjesto „okupljanja“. Čak se i policija dala u akciju.

A Slavica Milašinović ponijela je „laskavu titulu prve dame krova“ – bila je jedina pripadnica ljepšeg pola koju je ekipa „Vijesti“ zatekla da čisti krov.

„Problem su sela jer su odsječena, a tamo su uglavnom staračka domaćinstva. Možete zamisliti kako je njima kada nema mladih i kada starci od 80 godina moraju da čiste snijeg, da se bore sa mećavom da bi stigli do stoke da je nahrane. Što se nas tiče, mi relativno dobro funkcionišemo“, kaže Ranko Žižić.

Milinko Đuknić ima 65 godina i kaže da ne pamti ovoliki snijeg.

„Jeste da smo navikli na snijeg i da nam on nije nepoznat, ali ovakav nas nije naodio. Najgore je što nemamo gdje da bacamo snijeg pa ne znamo kako da očistimo ispred kuća“, kaže Milinko, i pokazuje „ledene ograde“ koje su okovale njegovu ulicu.

A u Šavniku svi čiste snijeg – i bijeli mantili i crne mantije.

Kako Bog zapovijeda

Svešteniku Draženku Ristiću snijeg nije pokvario dobro raspoloženje.

Dočekao nas je sa osmijehom dok je sa lopatom u ruci pravio put od ulice do crkve.

„Onako je kako Bog zapovijeda, a mi se borimo najbolje kako znamo. Teško je i za vozila i za pješake, teško je izaći iz kuća, ali snalazimo se“, reče sveštenik, kome je ovo druga godina da službuje u Šavniku.

Kada je prvi snijeg pao imao je pomoć pa je čišćenje trajalo „svega“ sat i po. Sada, kada sam čisti, očekuje da posao završi za tri-četiri sata.

Radovan Bečanović, koji je iz Nikšića, silom prilika ili silom vremena, proveo je sa Šavničanima nekoliko dana.

„U petak smo iz Nikšića do Žabljaka odvezli brašno i ugalj. Policija nam nije dala da se vratimo nazad pa smo, nas osmorica sa četiri kamiona, ostali ovdje. Ovdje nam je toplo, imamo šta da jedemo, ali ne znamo kada ćemo kući. Zaista je teško ovom narodu. Da je ovo u Podgorici, sve bi pocrkalo za dva dana“, smatra Bečanović.

I predsjednik opštine Mijomir Vujačić zadovoljan je što se život u mjesnom centru, uprkos nevremenu i velikom snijegu, odvija normalno. Nije zadovoljan samo što su sva sela odsječena ali obećava čim vremenski uslovi dozvole krenuće probijanje do njih. Dobro je što imaju hrane, lijekova i struje. A Šavničani i onako nisu navikli na veliki „luksuz“.

Pala baraka

Ovih dana „bogati“ su jedino snijegom. Ali to „bogatstvo“ donijelo je mnogima i nevolju. Pod teretom snijega, pao je dio trošne barake koja je iz nužde ljudima bila dom.

„Znao sam da baraka ne može izdržati zimu, zato sam se prije mjesec iselio iz nje i sada sa petočlanom porodicom živim kao podstanar. Kiriju i struju plaćam 75 eura. Sada u toj baraci živi samo jedna žena Pršić i prava je sreća da krov nije pao na nju. Prvog dana su okinuli snijeg sa njenog dijela barake, tako da se taj dio nije srušio. Tamo su mi ostale sve stvari i one su zatrpane“, kaže Božidar Šušić, koji je nakon 30 godina rada otišao u invalidsku penziju.

Baraka, koja je montažna i koja je bila vlasništvo Građevinskog preduzeća, je, kako reče, tri puta seljena.

„Građevinsko je tu baraku dotjeralo kada se asfaltirao put Nikšić – Šavnik. Premještali su je tri puta i treći put su je tu ostavili.

Tada su kazali da im ta baraka ništa ne treba i da je mi uzmemo ako nama može da koristi. Tako sam i ja dobio nazovi krov nad glavom, gdje sam živio skoro 30 godina“, reče Božidar i ode da cijepa drva.

U opštini Šavnik samo je mjesni centar prohodan. Sva sela, njih 36, odsječena su od svijeta. Do njih se stiže jedino motornim sankama ili pješke. U opštini ih ima nekoliko, a jedne će dobiti i od Operativnog štaba, reče ministar Milošević.

Požrtvovani mještani

On je kazao da je više nego zadovoljan požrtvovanošću i solidarnošću stanovnika šavničkog kraja.

„Do ljudi koji su odsječeni, Šavničani stiži na motorne sanke a mnogi pješače i po nekoliko kilometara da bi im dostavili hranu i lijekove. Ovo je odličan primjer solidarnosti i poruka i drugim opštinama da se na sličan način organizuju i da pomognu ljudima u udaljenim područjima“, apelovao je Milošević.

Zadovoljan je, kako reče, što put od Nikšića do Šavnika nije zatvoren jer ako bi se i taj putni pravac prekinuo, onda bi bili potpuno odsječeni a to se, smatra ministar poljoprivrede, ne smije dozvoliti.

A da se to ne dogodi, pobrinuo se i fotoreporter „Vijesti“ Ivan Petrušić.

Ništa bez Ivana

Povratak je bio lak, makar nam se tako činilo. Ali, onda nas je dočekao Vojnik i vojnici i snjegočistači. Put je bio uzan, tako da se vojni kamion, koji je prevozio motorne sanke za sjever (ne i za opštinu Šavnik), i snjegočistač Crnagoraputa nisu uspjeli mimoići.

Ostali su zaglavljeni i nemoćni da bilo šta urade. Onda je Ivan preuzeo stvar u svoje ruke. Sa lopatom u ruci bio je svuda – na kamionu, ispod točkova snjegočistača i uspio, uz pomoć drugog snjegočistača kojim je upravljao Zoran Vuković, da oslobodi put.

Ali, samo do Jasenova Polja. Tu nas je zaglavljen sačekao vozač koga je ministar Milošević poslao za ekipu RTV Crne Gore. Raščistio je Ivan i tu dionicu puta, kao i onu u nikšićkom naselju Rastovac i nakon četiri sata vožnje stigli smo bezbjedno do Nikšića.

Bogatiji za jednu avanturu, ali i naučeni da vrednujemo ono što imamo – sa lopatom u ruci ili bez nje.

Galerija

( Svetlana Mandić )