U pozorištu nema stvari o kojima se ćuti

Nakon nekoliko sramnih stranica novije crnogorske istorije, odnos prema tradiciji morao je biti preispitan. Za krupne riječi, sudbonosne događaje, čojstvo i junaštvo – više nema mjesta (osim u ironijskom ključu). Mada poetika postmoderne podrazumijeva preispitivanje ključnih toposa tradicije, u našem slučaju dolazi do radikalnog raskida.

To se prvo očitovalo u prozi – u djelima Ognjena Spahića, Dragana Radulovića, Andreja Nikolaidisa, Balše Brkovića. Sa dramskom književnošću stvar je jednostavnija utoliko što je baština mnogo siromašnija. I povodom Gorskoga vijenca stalno nas podsjećaju na njegove dramaturške nedostatke (koliko to ima smisla – o tome drugom prilikom).

Kako, prema T. S. Eliotu, tradiciju ne čine samo direktni prethodnici, tako ni njeno odsustvo ne mora biti hendikep za mlade pisce. Naša tradicija je literatura koju smo pročitali i ono što znamo o prošlosti ove zemlje i ove kulture, kao i o njenom odnosu sa opštom kulturom svijeta.

U ’’Smjeni’’ Dragane Tripković na nivo alegorije podignut je motiv nesmjenljive vlasti

Nova generacija dramskih pisaca školovanih na tek oformljenoj katedri za dramaturgiju na cetinjskom FDU donosi svježinu novih poetika. Ti komadi su uglavnom skrojeni po principima klasične dramaturgije, mada ima i pomjeranja ka novijim formama (treba imati u vidu da se ’’novina’’ neke forme može uzeti samo uslovno). Tranzicioni haos jednog društva sa svim svojim fenomenima značajno obilježava atmosferu ovih djela. Raspad porodice, slom tradicionalnih vrijednosti, sveprožimajući materijalizam – teme su koje dominiraju. Slike svijeta koje proizlaze odatle vrlo su pesimistične – to je društvo bez iluzija, bez ’’velikih ideja’’, svedeno na zadovoljavanje bazičnih želja, obezduhovljeno.

Kako se ono u što su dugo vjerovali srušilo tako lako i krvavo – ti ljudi danas ne vjeruju ni u što. Tako u ’’Dobu muva’’ Stefana Boškovića dominira atmosfera duhovne i fizičke truleži, a odnosi u porodici ogoljeni su do srži. Jedna stolica za ljuljanje postaje simbol pasivnosti, okoštale tradicije i konformizma. Sve je statično u močvari provincijske svakodnevice.

U ’’Smjeni’’ Dragane Tripković na nivo alegorije podignut je motiv nesmjenljive vlasti. U noći dugoj dvadeset godina (jasan stav autorke o političkoj situaciji u zemlji) događa se potraga za ocem – simbolička potraga za identitetom i izgubljenom porodicom.

Jedini pripadnik starije generacije crnogorskih dramskih pisaca u čijem se djelu mogu naći korijeni nove dramaturgije jeste Ljubomir Đurković

Distancirani likovi i hladan dijalog guše svaku mogućnost za emocionalnošću, a u neobično dugoj noći karakteri dobijaju sablasne refleksije i svaka, naizgled uobičajena, ljudska djelatnost biva izvitoperena. Na tom tragu su i komadi Maje Simonović u kojima niz bizarnih scena (koje kao da su pisane pod uticajem ’’In-Yer-Face’’ teatra) okreću naličje klišeiziranih porodičnih (i uopšte međuljudskih) odnosa.

Mada na momente izgleda kao da su joj korijeni u brutalnom teatru aktuelnom devedesetih godina (Sara Kejn) ova dramaturgija ne donosi mnogo eksplicitnog nasilja ili seksa. ’’Brutalnost’’ se ovdje više ogleda u sirovom jeziku koji nemilosrdno siječe najbolnija mjesta i nema nikakvog obzira prema tradicionalnim, krvnim ili drugim vezama – nema nedodirljivih tema, nema stvari koje se prećutkuju. Pozorište bez kompromisa – to je ono čemu se teži. U tom smislu ono jeste na tragu Artoove ideje o pozorištu koje ostavlja ožiljak na gledaocu. Ravnodušnost se smatra najgorom kritikom.

Problem crnogorske scene je i nedostatak teorijski potkovanog kadra koji bi se bavio vrednovanjem djela

Jedini pripadnik starije generacije crnogorskih dramskih pisaca u čijem se djelu mogu naći korijeni nove dramaturgije jeste Ljubomir Đurković. U njegovim najuspjelijim komadima (Pisac porodične istorije, Tobelija, Otpad) tematsko-motivski krug vrlo je blizak novoj generaciji, a njegov stil (u Otpadu to je već neka vrsta dramskog prljavog realizma) savršeno pristaje opisivanju savremenog društva. Možda bi se moglo reći da je, na neki način, nova crnogorska dramaturgija izašla iz Đurkovićevog šinjela.

Nakon postmodernističkih eksperimenata, možda i za teatar nailazi period koji je Mihail Epštejn nazvao ’’nova sentimentalnost’’. Ne radi se ni o kakvom povratku u 18. vijek, već o pokušaju pronalaženja odgovora na teška pitanja ljudske egzistencije u sve hladnijem materijalističkom svijetu. Neka vrsta novog egzistencijalizma. Takve tendencije mogu se primijetiti i u svremenoj evropskoj dramaturgiji (npr. u novoj njemačkoj drami: Falk Rihter, Filip Lele, Roland Šimelfenig). Iako su na Zapadu otišli mnogo dalje u istraživanju novih formi, krug tema i pojava koje se problematizuju imaju dodirnih tačaka sa novom crnogorskom dramom.

Problem crnogorske scene je i nedostatak teorijski potkovanog kadra koji bi se bavio vrednovanjem djela. Dešava se da osobe bez ikakvih referenci iz te oblasti (da ne govorimo o poznavanju tokova savremene dramaturgije) sjede u raznim žirijima. Tradicionalno nepovjerenje prema domaćem kadru vidi se prilikom naručivanja tekstova na teme crnogorske istorije, legendi ili adaptacije proznih djela naših pisaca.

Takvo shvatanje dramaturgije u kojem je dovoljno zamijeniti toponime u tekstu i vojvođanski govor prebaciti u podgorički žargon govori o elementarnom nepoznavanju zanata. Naravno, estetski dometi ovakvih proizvoda više su nego skromni. U svakom slučaju, predstoji nam nimalo laka borba sa inferiornom sviješću društva u kome živimo i o kome pišemo.

( Vasko Raičević )