Život za Tonćija Đečevića počinje u 81. godini

Od kada sam prije pola godine počeo da sviram gitaru, sjetio sam se mnogih stvari iz filozofije, istorije i književnosti - tvrdi osamdesetjednogodišnji Anton-Tonći Đečević.

Njegov profesor Nenad Đorđević ističe da je Tonći izuzetno muzikalan. Da se školovao, kaže Đorđević, to je mogla da mu bude profesija.

"Naš odnos je prije svega prijateljski i uglavnom pričamo na italijanskom, koji Tonći odlično govori. Zadovoljstvo je slušati ga jer zna mnogo podataka iz istorije, poznaje filozofiju i umjetnost", kaže Đorđević.

Tonći je uvijek volio da zapjeva, da se s društvom proveseli. I u djetinjstvu je stalno pjevao i često sam sastavljao riječi pjesama. Na terasi hotela Topla 70-ih godina prošlog vijeka svirao je sastav Ribelli, i Tonći se dogovorio sa saksofonistom da kupi jedan od njegova dva instrumenta s namjerom da počne da uči da svira. Saksofon je otplatio u tri rate i donio ga kući, s osmjehom na licu. Međutim, njegov sin Robert, takođe muzičar, tražio je od oca da mu posudi saksofon i nikada ga nije vratio, pa je i Tonći namjeru da počne s učenjem ostavio za druga vremena.

Tonći iz mlađih dana

Kada je godinama kasnije drugi put ostao udovac, pred sobom je „imao sve vrijeme svijeta“ . Odlučio je da se vrati staroj ljubavi - muzici.

Tonćiju kao da je suđeno da se sa svijetom umjetnosti „sretne“ u poznim godinama života. U 65. je počeo da piše. Do sada je izdao 13 romana, a i 14. je u rukopisu. On je i lektor i korektor, izdavač i grafički dizajner za sve svoje knjige. A sve su posvećene rodnom gradu, Herceg Novom, i Novljanima. Nije mu teško da piše jer su teme neiscrpne, tvrdi Tonći, i objašnjava da je imao dinamičan život, te da je po prirodi radoznao, energičan i željan znanja i iskustva. O tome i piše u svojim knjigama.

"Svi moji likovi su ljudi koje sam znao ili čije sam sudbine pratio, samo sam im imena promijenio", kaže Đečević.

Opširnije u štampanom izdanju

( Slavica Kosić )