svijet u riječima
Egipat: revolucija bez vođe
Sukobi na trgu Tahrir ukazuju na jedan drugi problem. Suprotno pobunama iz 1882, iz 1919. i iz 1952. godine, revolucija u 2011. godini nema vođu
Umro je čovjek koji me je naučio da se žrtvujem za Egipat“ - rekla je Vivijan Magdi, oplakujući svog vjerenika. Mišel Mosad je ubijen u zoni Maspiro u Kairu 9. oktobra, nakon što ga je pregazilo blindirano vozilo u toku protesta zbog napada na jednu egipatsku oblasti Asvan na jugu zemlje. Na protestima su stradale 24 a ranjeno više od 200 osoba – što je mnogo veći bilans nego u takozvanoj „bici kamila“, kada su snage bezbjednosti bivšeg predsjednika Hosnija Mubaraka i naoružani banditi napali prodemokratske demonstante na vrhuncu revolucije na trgu Tahrir.
Danas je trg Tahrir ponovo poprište sukoba. „Ponavlja se 25. januar!“ uzviknuo je jedan prijatelj dok se barikadirao na trgu. Ostali su mu pomagali da podigne šatore. Više od 20.000 Egipćana je došlo na Trg Tahrir 19. novembra, a najmanje 3.000 je ostalo preko noći. Manji sukobi sa snagama bezbjednosti stalno su izbijali tokom čitavog dana, baš kao i 25. januara. „Vratili smo se i nećemo otići... dolje vojna vlast... dolje maršal (Tantavi)“, rekao mi je drugi demonstrant.
Najnoviji talas demonstracija je odraz sve većih frustracija zbog načina na koji Vrhovni savjet oružnih snaga (SCAF) predvodi političku tranziciju. Međutim, sukobi na trgu Tahrir ukazuju na jedan drugi problem. Suprotno pobunama iz 1882, iz 1919. i iz 1952. godine, revolucija u 2011. godini nema vođu. Koliko je to upražnjeno mjesto predstavljalo prednost u periodu rušenja Mubarakove diktature, u toj mjeri je danas slaba tačka.
Jedinstvo opozicije je obično ključni faktor za uspješnu demokratsku tranziciju, kao što je bio slučaj u Poljskoj, Čileu, Južnoafričkoj Republici, na primjer. U Egiptu se političko jedinstvo jedva održalo tokom borbe protiv Mubaraka, ali ono je počelo da se ruši od trenutka kada je vlast preuzeo SCAF. Ideološko raslojavanje, borba za vlast, arogancija, kao i nedostatak iskustva u upravljanju koalicijom i u pregovorima, stvorili su jaz u redovima opozicije. Jedan od vodećih funkcionera je ukratko objasnio situaciju: „Ukoliko se jedan vođa istakne, ostali članovi opozicije se utrkuju da ga smijene umjesto da ga podrže“
Pa čak i islamisti koji su nesumnjivo najbolje organizovana politička struja u državi (među više od 70 partija i koalicija) nemaju priznatog vođu. Nedavno je propao pokušaj Stranke slobode i pravde koja je nastala iz pokreta Muslimanske braće, da preuzme kontrolu u Demokratskoj koaliciji za Egipat (DCE). Ova koalicija, koju su formirale 34 partije, zbog predstojećih izbora, danas čini samo Stranka slobode i pravde i nekoliko manjih grupa. Većina drugih islamskih partija napustila je koaliciju.
Ove partije se žale na slične stvari. „Članovi Muslimaske braće su najbrojniji na većini lista i samim tim imaju najveće šanse da budu izabrani u parlamentu“, kaže Tamer Abd al-Kalik, političar iz Asale. Safvat Abd al-Gani, jedan od osnivača i funcionera Islamske grupe još oštrije ocjenuje Stranku slobode i pravde: „U pitanju je oportunizam.. Koriste naše pristalice iz Gornjeg Egipta gdje nemaju nikakvu podršku... i nama ostaju samo mrvice. Hoće monopol u parlamentu“.
Suočavajući se sa ovom revolucijom bez vođe, i uoči parlamentarnih izbora, SCAF je upao u vrtlog višestrukih paradoksa. Primjeri Latinske Amerike, Jugoistočne Azije, ili nekih drugih regija, ukazuju da će vojni establišment, kada preuzme vlast u periodu tranzicije, pokušati da poveća svoj politički uticaj. Međutim, ta tendencija se može kretati od alžirskog modela (skoro totalna kontrola), do argentinskog pristupa (ograničen uticaj).
Kada je u pitanju Egipat, početna ideja je bila da će vojska tražiti sudski i ustavni imunitet u slučaju bilo kog sudskog gonjenja za svoje lidere; nastavak svojih investicija izvan budžeta i bez poreza; kao i pravo veta u „visokoj politici“, uključujući nacionalnu bezbjednost i neka ključna spoljnopolitička pitanja. Skoro svi relevantni političari u Egiptu su se izjasnili da su spremni da prihvate prvi uslov i da pregovaraju o drugom i trećem.
„Ukoliko hoće pravne garancije, trebalo bi im dati“, kaže Esam Sultan, potpredsjednik partije al-Vasat, koja je najsličnija turskoj Partiji pravde i razvoja (AKP). Predsjednički kandidati kao i ostali funkioneri dali su slične izjave.
Međutim, čini se da je SCAF shvatio da mu u situaciji bez vodeće političke figure nijedan civilni političar ne može garantovati imunitet, a da ne postane ranjiv na napade rivala. Štaviše, SCAF je pažljivo procijenio političare i njihove slabosti, ograničen kapacitet, njihov očigledni oportunizam i nedosljednost. Kao rezultat toga, u SCAF-u sve više vjeruju da su ta tri „minimalna“ zahtjeva postala i beskorisna i nedovoljna. U posljednja dva mjeseca, stav SCAF-a prema civilnim političarima, akterima civilnog društva i, u posljednje vrijeme, prema koptskoj zajednici, jasno oslikava promjenu stava: „Vama je potreban imunitet, upravljanje i žaštita od nas – a ne nama od vas“.
Političko raslojavanje, sektaški incidenti, slaba ekonomija, i nedostatak bezbjednosti bacili su sjenku na perspektivu uspjele demokratske tranzicije u Egiptu. Ipak, posmatrajući mlađu generaciju, slika je bar malo manje sumorna. Analitičari egipatske politike su zapanjeni količinom i kvalitetom inicijativa koje preduzimaju mladi, od lobiranja za uspješnu demokratsku tranziciju, preko uspostavljanja sistema za skupljanje otpada do podrške pekarskoj industriji.
Odlučnost ovih inicijativa u posljednjih sedam mjeseci i njihov relativni uspjeh u borbi protiv višestrukih kriza, može preokrenuti i najcrnja predviđanja. Nedavno sam pitao grupu mladih aktivista šta misle o mogućim negativnim scenarijima u periosu tranzicije. Dali su dugačak spisak odgovora. Potom se jedan od njih nasmijao i rekao: „O, ne brinite. Pobijedićemo depresiju“.
( Omar Ašur )