Tajna rascjepa ličnosti
Osobe sa višestrukom ličnosti mogu da imaju širok spektar simptoma koji mogu da se pobrkaju sa ostalim, mnogo običnijim simptomima.
Jedno od najtežih mentalnih poremećaja je umnožena ličnost. To znači da jedna osoba objedinjuje više potpuno različitih karaktera. Čak i danas, psihijatri imaju problema da objasne postojanje višestrukog 'ja'.
Ali, zar nije to ponekad izraženo i kod normalnih zdravih ljudi. Kada neki 'slabić' dođe u situaciju kada se pretvara u neustrašivog heroja i obrnuto, ili kada potpuno smirena osoba zbog nečeg počne da se ponaša kao razjareni bik. Da li svako od nas u stvari u sebi objedinjuje više ličnosti?
Kada je 1905. američki psihijatar Morton Prins štampao svoju knjigu 'Rascjep ličnosti', njegove evropske kolege jedva su ga udostojili pažnje. Ovaj izvanredan izvještaj kliničke dijagnoze umnožene ličnosti, tretiran je kao - senzacionalistički roman. Koliko se zna, čak ni Sigmund Frojd, osnivač moderne psihijatrije, nije shvatio zbačaj Prinsovog otkrića. Prins se, na sopstveno zaprepašćenje, susreo sa oblikom ljudskog ponašanja koje je, do tada, smatrano čistom fikcijom. Nepovjerenje je stoga bilo sasvim razumljivo. Za objelodanjenje otkrića rascjepa ličnosti moglo se računati i na podsmijeh, poput onih koji tvrde da su vidjeli sirene ili jednoroga.
Robert Luis Stivenson je, kao sjajan efekat, koristio pojavu rascjepa ličnosti u sjajnom djelu naučne fantastike, 'Doktor Džekil i Mister Hajd', 1886. Glavni junak je ljekar, visoko cijenjenog morala i pameti. Voljen od svih koji ga okružuju i dobro poznat po svom mekom srcu, doktor Džekil otkriva otrov koji mu omogućava radikalne promjene ličnosti. Pošto ga je isprobao na sebi, tijelo doktora Džekila zaposijeda zli genije, Mister Hajd. On je monstrum i ne preza od ničega.
Knjiga je postala klasično delo u svom literarnom žanru. Međutim, kada je prvi put štampana, nije se pretpostavilo da će se Stivensonov koncept iskazati kao realnost.
Tačni uzroci višestrukih ličnosti su nepoznati, ali je uočeno da je većina pacijenata sa ovim poremećajem imala neke traume iz djetinjstva.
Što se tiče simptoma, prvim simptomima poremećaja višestrukih ličnosti obično prethodi amnezija. Oni mogu da se 'probude' na drugom mjestu ili drukčije obučeni, i da se ne sjećaju ničega što bi im objasnilo ovu promjenu.
Danas na primjer između 25.000 - 250.000 ljudi u SAD ima poremećaj višestruke ličnosti. Ova procjena je ovako promjenljiva, jer je ovaj poremećaj težak za dijagnostifikovanje.
Osobe sa višestrukom ličnosti mogu da imaju širok spektar simptoma koji mogu da se pobrkaju sa ostalim, mnogo običnijim simptomima. Obično se smatra da je potrebno šest godina da bi se dijagnostifikovao poremećaj višestruke ličnosti. Da bi doktori dijagnostifikovali ovako nešto oni moraju kod pacijenta sa višestrukim ličnostima da vide dva ili više različitih identiteta. Takođe, svaki identitet mora postati dominantna ličnost za neko vrijeme.
U nekim slučajevima, doktori mogu razgovarati sa pacijentima na duži period ili reći pacijentu da vodi dnevnik između posjeta, u nadi da će naučiti više o njegovim različitim identitetima.
Svrha tretmana je da se različiti identiteti pacijenta smjeste u jedan primarni identitet. Uspjeh je moguć, ali tretman može trajati godinama.
Ova zamršena međuigra ličnosti, nekako još uvijek ne djeluje dovoljno ubjedljivo. Uostalom, svi se mi ponekad nađemo u prilici kada se naše ponašanje ne može svrstati u uobičajeno ili očekivano, ali uprkos tome i dalje vjerujemo da smo ista ličnost.
Da li današnji psihijatri i psiholozi radije prihvataju ovakve dijagnoze od Prinsovih savremenika?
Oni ne sumnjaju da određeni pacijenti pate od rascjepa ličnosti i da se ne mogu normalno suočiti sa svakodnevnim životom, ali da li se spasavaju od neprijatne realnosti dijeleći je na više ličnosti? Postoji druga škola mišljenja, koja tvrdi da pravo objašnjenje leži u dobro poznatom kliničkom oboljenju, takozvanim fugama, u kome ljudi upadaju u nesvjesno stanje, slično snovima. Ono može trajati danima i ne ostaviti nikakvo sjećanje. Obično pacijenti moraju pribjeći mašti da bi objasnili izgubljeno vrijeme.
Na kraju, dolazimo do psihijatara koji veruju da ovakvo oboljenje postoji, te pacijente sa sličnim simptomima tretiraju kao slučajeve rascjepa ličnosti.
Sa druge strane, oni koji smatraju da su u pitanju fuge, neće imati pacijenata sa rascjepom ličnosti.
( Vijesti online )