Bušovo tragično nasljeđe

Događaji od 11. septembra 2001. su doveli do talasa solidarnosti sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Međutim, ova supersila je izgubila tu dobru volju tokom ratova koje je nakon toga započela. Sada se Amerika uglavnom vidi ne kao žrtva terorizma već kao počinilac nasilja.

Dim se i dalje širio iz ruševina Svjetskog trgovinskog centra kada je Ričard Armitidž, tadašnji zamjenik američkog državnog sekretara, držao govor nakon napada 11.09.

„Danas počinje istorija”, rekao je.

U deceniji koja je uslijedila, ispostavilo bi se da je Armitidž bio u pravu, samo što ovaj političar nije mogao predvidjeti kako će istorija biti tragična nakon tog epohalnog događaja.

To je istorija pada SAD kao supersile.

Neposredno prije napada, ova zemlja je bila u punom procvatu - kao Rim na svom vrhuncu.

Čak su i Francuzi željeli da budu Amerikanci

Danas su SAD duboko podijeljena zemlja u socijalnom smislu. Jaz između siromašnih i bogatih je gotovo isti kao u danima naftnih barona

Republikanski predsjednik Džordž V. Buš je naslijedio veliki suficit budžeta od demokrate Bila Klintona. Na Kosovu su SAD, koje je Medlin Olbrat opisala kao „naciju bez koje se ne može”, pokazale Evropljanima kako se rješavaju sukobi, čak i u njihovom dvorištu.

Potom su došli avioni, kojima su upravljali sljedbenici Osame Bin Ladena - i na kratko je ova supersila djelovala čak moćnije nego ikad. Palestinski lider Jasar Arafat je fotografisan kako daje krv za žrtve. Čak su i svi Francuzi odjednom željeli da budu Amerikanci. Njemački kancelar Gerhard Šreder je obećao „neograničenu solidarnost”.

Ono što je uslijedilo bila je ogromna greška. Bin Laden se nadao da će uvući Amerikance u krvave ratove. Vjerovatno nije ni slutio kako je dobro uspio u tome.

Pretvoreni u žrtve

Amerika je godinama bila u iračkoj zamci, gdje se pobjeda dugo očekivala a da nikad nije bila stvarna. Trenutno je zaglavljena u Avganistanu, gdje pobjeda više čak ne djeluje moguće. A zaglavljena je i u saradnji sa njenim saveznikom Pakistanom, kojem ne vjeruje, ali ga ne može ni pustiti.

To su skupi porazi za Ameriku i za ostatak svijeta. Prema jednom konzervativnoj procjeni Univerziteta Braun, u Avganistanu i Iraku je stradalo gotovo 140.000 civila. Ta ogromna odmazda je koštala više od 2,2 biliona eura - koji bi bolje poslužili američkim školama ili budžetima američkih državljana.

Kratko nakon napada, država je djelovala ujedinjeno. Amerikanci su se solidarisali. Čak je i hladni Njujork odjednom djelovao toplo. Međutim, umjesto njegovanja javnog duha, predsjednik Buš je nastojao da nađe izgovor - bilo kakav izgovor - da napadne Avganistan i Irak. To je njegovo najtragičnije nasljeđe, činjenica da Amerika više ne može pošteno da oplače ni svoje žrtve - zato što Amerikanci odavno više nisu samo žrtve, već i počinioci.

Međutim, decenija terora je zapravo traumatizovala Amerikance i pretvorila ih u žrtve - čak i one koji su napade doživjeli samo preko televizije.

U ratu sa samom sobom

Danas su SAD duboko podijeljena zemlja u socijalnom smislu. Jaz između siromašnih i bogatih je gotovo isti kao u danima naftnih barona i čeličnih magnata u prošlom vijeku. Pet odsto Amerikanaca kupuje gotovo 40 odsto sve robe široke potrošnje koja se prodaje u zemlji.

SAD troše na odbranu gotovo koliko ostatak svijeta zajedno

Država je u ratu sa samom sobom. Ima Kongres u kojem traje vječni sukob između desnice i ljevice - i gdje oni čak ne žele da sarađuju kada se pojavi prijetnja od nacionalnog bankrota.

Kao ni jedna druga država, SAD je postala velika zbog svoje otvorenosti. Sada je postala nepovjerljiva, bojažljiva i defanzivna - prema muslimanima, prema strancima, prema svakom ko je različit. „Građanske milicije“ jure ilegalne emigrante a mnogi ljudi još ne mogu da se pomire sa predsjednikom crncem u Bijeloj kući.

„Američka izuzetnost” je uvijek bio adut SAD. Novi kandidati za Bijelu kuću ga i dalje koriste u izbornoj kampanji, ali to zvuči kao prazni slogan - jedno od onih predizbornih obećanja koja ne bi trebalo detaljnije ispitivati.

Jer bi, u suprotnom, narod mogao uvidjeti da su mnoge stvari u Americi izuzetne zato što su izuzetno loše. Država ima lošu zdravstvenu statistiku uprkos jednom od najskupljih sistema zdravstvene zaštite u svijetu. Potom, milijarde se troše na sistem obrazovanja, da ne pominjemo ludilo oko naoružanja - SAD troše na odbranu gotovo koliko ostatak svijeta zajedno.

Zatim, tu je opsjednutost finansijskim sistemom koji nagrađuje špekulante, gdje najtalentovaniji mladi ljudi više ne rade na novim izumima već se posvećuju finansijskoj magiji. U međuvremenu, Kina i druge ekonomije u usponu se mogu koncentrisati na sopstveni napredak.

Otuđene od ostatka svijeta

Gdje je nestala ta jedinstvena Amerika? Magazin „Njujork” to ovako sumira: „Nakon deset godina, Amerika je sada sličnija ostalim zemljama - naše usvajanje kapitalizma je postalo komplikovanije, društvena pokretljivost manje izvjesna, naši imigranti i naša raznolikost manje jedinstveni”.

Čak i u spoljnoj politici, ova svjetska sila se više ne smatra uzorom u svijetu. „Predvođenje iz pozadine” je maksima aktuelnog predsjednika Baraka Obame. On to govori iz nužde jer se u državi stvorio čudni savez između onih na marginama glavnog političkog toka i na ljevici i na desnici.

U centar pažnje su dospjeli grijehovi prvobitne žrtve – grijehovi Amerike

Žele da pretvore Ameriku u sebičnu svjetsku silu. Žele samo jednu stvar: američki vojnici bi trebalo da se vrate kući pa će onda druge zemlje vidjeti kako im je. Na kraju krajeva, tvrde izolacionisti, te druge države ionako ne razumiju Ameriku.

SAD su se otuđile od ostatka svijeta. To je dijelom njihova greška, ali i ostatak svijeta snosi dio krivice - zato što mnogi jedino vide Ameriku kao počinioca a ne više kao žrtvu.

To je najočiglednije bilo na dan ubistva Osame Bin Ladena. Amerikanci su se spontano radovali na ulicama kada su čuli vijest. Međutim, mnogi ljudi u drugim djelovima svijeta nisu željeli da slave sa njima. Burno su reagovali na otvoreno radovanje zbog smrti teroriste. Negodovanje ostalih je često zvučalo snishodljivo i tašto.

Međutim, ono je naglasilo činjenicu da žrtve napada više nisu bile na prvom mjestu. Umjesto toga, u centar pažnje su dospjeli grijehovi prvobitne žrtve – grijehovi Amerike. Supersila je u velikoj mjeri sama kriva. Ali, uprkos svemu, to je tužno.

(Prevod: Angelina Šofranac)

Galerija

( Peter Šmic/ Špigl )